foto: Vedrana Bogdanović U Parizu sam. Sama. Zamišljala sam se ovdje dva puta sa nekim drugim. I to oba puta u oktobru. To me je navelo da pomislim kako u Pariz treba otići sam, i to baš u tom 10. mjesecu. Valjda da dokažem sebi nešto. Ne znam ni ja šta. Može biti ništa. U Parizu sam, a jul je. Sklona kašnjenjima, došla sam, ipak, nešto ranije. Kažu da kasniti znači ne poštovati vrijeme: svoje i tuđe. Niko ništa nije rekao za preuranjen dolazak. Ako stigneš ranije, ništa ne možeš da propustiš, ali možeš da čekaš. Ukoliko se to čekanje produži, propuštaš život izvan i oko njega. Ukoliko dugo čekaš – kasniš (negdje drugdje/na voz/da postaviš ručak/da dođeš kući/da stigneš negdje između Dnevnika i Slagalice/na let/da ranije legneš u krevet/na sastanak sa nekim drugim/da večeraš u dogledne sate/na bus/na život). Tako čekanje i kašnjenje – sasvim suprotni u svojoj suštini – postaju isto. Dok čekaš, već negdje kasniš. Nadam se da sam stigla na vrijeme – ako nešto takvo uopšte i postoji. Šta volim? Najviše od svega poslednje blijedo-žute (ili prljavo-bijele – sve je stvar perspektive onoga koji posmatra) zrake Sunca na, lišćem prekrivenom, pločniku gradskog trga ispod krošnje drveta ili prve trenutke nakon nestanka tih zrakova; one u kojima je nebo okupano prazninom. To me podsjeti na Miljkovića i meni njegov omiljeni stih: „Ne postoji nebo koje je plavo/ to je samo eksplozija našeg iznenađenja nad prazninom." Iz praznine uvijek nešto iščekujemo. Iz praznine uvijek nešto mora da izađe. Taj suton o kome govorim nalazi se tačno u visini poslednjih spratova i cinkanih pariskih krovova nekih 19-vjekovnih francuskih zgrada. Ja ga najviše uočavam među dimnjacima, a ovdje ih je mnogo i visoki su dovoljno da pomisliš kako žele da dosegnu tu mirnu statičnost predvečerja, ščepaju je za nepostojeći oblak i tako zauvijek ukinu smjene dana i noći. Ti vitki dimnjaci pokušavaju da se dokopaju sutonskih visina kako bi zavladali njima, a ja to sve posmatram sa izvjesnim ushićenjem djeteta ili ludaka na ulici, od koga se upale sve svetiljke i svi fenjeri u noći i sa njima, namjesto sutona, nastupi veče. Mrak! Od svih mjesta na kojima sam bila, najviše pamtim ona koja svakodnevno posjećujem u svojoj glavi. Od svih mjesta na kojima sam bila, sjećam se samo onih na kojima nisam. *Sve prethodno izrečeno o Parizu zapisano je na glavnom trgu Burža, dok u Pariz još nisam ni stigla. Šta nas to tjera da smo uvijek više u svojim mislima nego u stamenoj i čvrstoj stvarnosti? Da li je ideja-slika o stvarima uvijek primamljivija od stvari samih? Zašto nas jedno nešto neizbježno podsjeća na drugo nešto? Da li smo ikad tamo gdje smo? I, ako nismo, je li to sreća ili kob? U Buržu sam. U srednjovjekovnom gradu centralne Francuske. Doduše, živim na njegovoj periferiji. Dovoljno daleko da mogu da osjetim dašak romerovskog osunčanog odmora u vikend-naselju u provinciji nedaleko od Pariza, ali duž ravnih i osušenih pašnjaka oko kojih su visoke, ali sasvim tanke, borove šume. Dovoljno blizu da povjerujem da sam u tom istom Parizu. U Buržu sam. Živjela sam romerovski. Šetala se satima sama gradićem, pod temperaturom na koju upozoravaju svi meteorolozi i zbog koje se ukidaju svi šareni vatrometi pribavljeni za 14. jul, što će reći praznik državnosti. Ljetni odmor u maloj francuskoj varoši. Svaki put kad idem do katedrale koja označava centar ovog, ionako malog aristokratskog grada, hodam stazom duž vode koju sa obje strane prekrivaju drvoredi bora. Valjda mi zato prvih dana nije smetala vrućina – tih skoro 40 stepeni srednjovjekovnih gotičkih zidina. Našla sam i dječka, Holanđanina; pušila njegove francuske cigare – iste one koje je pušio Žan Pol Sartr, gledala zvijezde noću u polju, pila vino na uzanom trgu. Posle sam – i još bitnije od toga – našla rijeku. Najbolje stvari uvijek nas nađu na kraju. Najbolje stvari osuđene su da kratko traju. Najbolje stvari su najbolje baš zato što će proći. Rijeka me podsjeća na onu moju pored koje sam se rodila. A ja? Ja se ponašam i dalje isto tako – ili barem poprilično slično. Rijeka je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Voda je prva. Voda, da bi bila rijeka, mora barem nekako da bude ograničena. Rijeka je zato bolja od mora. Sa njom i morem isto je kao i sa gradovima malim i gradovima velikim, trgovima širokim i ulicama koje grle, naseljima bez kraja i onim jasno ograđenim. Rijeka je prijemčivija i ne ide u nedogled ili ide, a ti to ni ne znaš jer ne vidiš. Rijeka se isto tako druži: tu je potok, tu je šuma. More samo usamljeno i uporno stoji. Rijeka daje veći osjećaj sigurnosti. Mada, ipak, znam, više ljudi umire u njoj. Uvijek kada odlazimo, ostavimo djelić sebe. Uvijek kada ostavimo djelić sebe, pored njega stane novi da ispuni iskustvenu slagalicu. Ja ostavljam rijeku. Nadam se da ona neće mene. Ja ostavljam rijeku i nadam se da se kao rijeka može biti. Ljudi kažu da rijeka sve odnosi. Ja mislim da rijeka sve nosi. U sebi. Ja sam ta rijeka. I samo ponekad stvori se vir iz koga se ne može dalje. Autorka: Vedrana Bogdanović
Mingl kutak
Razglednica, iz Burža nedaleko od Pariza: Da li smo ikada tamo gdje smo?
