foto: AI
Kraj je jula. Vratila sam se svojoj rodnoj Bosni, među neumorne i nepregledne njive i pašnjake upornim suncem osušene trave. Sa sestrom sam se vozila do Srbije, tu blizu pored granice u našem gradu, prateći i dalje nit ravnica, ovog puta Mačve i posut suncokretima, dok sa radio stanice dopire Pođimo zorom pre Sunca i ptica u polja, rukama toplim od snova da žanjemo žito. Shvatam kako mi je nedostajao ovaj naš Balkan, ljetni raspust u njemu, ljepljivo tijelo od vrućine, vožnja kolima na sparan dan, karirani stolnjaci među drvoredima lipa, domaća kava s ratlukom i porodične sjedeljke u nedogled. Kad ono, ne lezi vraže, čitava familija, dalja i uža, otišla na crnogorsko primorje.
Na pomen ljetovališta po Jadranu, meni odmah u glavi sine karusel kadrova iz jugoslovenskog filma Nije lako sa muškarcima i nevolje Milene Dravić sa ćerkama po plažama, hotelima i autokampovima Petrovca na moru. A gdje je Milena Dravić, tu je, zna se, i Ljubiša Samardžić, pa asocijacije dalje teku li teku, sve do topline serije Policajac sa Petlovog brda, i one osunčane šeste li epizode Na tajnom zadatku, a zadatak – odlazak na more; ni manje ni više nego u Budvu. Poželim i ja da uzmem ključeve i krenem pravcem Boke Kotorske, kroz bosanska sela i crnogorski krš, ka jugoslovenskom morskom hotelijerstvu, palmama i sivom starogradskom kamenu.
Ipak, umjesto toga, a da utolim želju, napišem ovaj tekst o domaćim ljetnim filmovima koji drže do ovakve atmosfere mediteranskih scena-razglednica čak i onda kada nisu nužno snimani na moru. A i da se prisjetimo, da ljeto ne mora uvijek da je italijanska dokolica stare vile iz Call me by your name, niti romerovske ljubavne zavrzlame u seoskim i azurnim predjelima Francuske, a bogami ni grčka rajska ostrva kao, naprimjer, ono u mjuziklu Mamma Mia. Nekada je dovoljan vreo beogradski beton, sok od narandže i čamac na Savi ili Dunavu, ljetovanje u Dubrovniku, vožnje biciklom po vojvođanskoj varoši, terase hotela jugoslovenskih turističkih odmarališta i da su nam oči more Jadransko, kose klasje panonsko, a duša - slovenska i setna. Jer, svi znamo, lakše je biti setan krajem jula.
1. Kako su se voleli Romeo i Julija (1966)
Odmor na hrvatskom primorju, šezdesete godine i moda koja ih neumorno prati, ljetna pozornica, ples među morskim stijenama, ali i klasne razlike, politika tog doba i jugoslovenska elita. Pored dubrovačkih morskih lokaliteta, tu su i kadrovi starog nam Beograda, koji je tada bio grad nad dvorječjem - Beograd nad vodom, a ne Beograd na vodi, a o toj vodi se poetski i govorilo, a ne samo kroz prizmu lošeg arhitektonskog prosperiteta, pa tako Zoran kaže ,,Vidiš li ušće Save? Čak odavde primećujem kako voda na ušću podrhtava spremajući se da izgubi svoje ime. Tako si i ti, bebi. Sad je na mene red. Pipamo rukama oko sebe, tražimo oslonac, branimo se... a tako je jasno, bebi, da se Sava mora uliti u Dunav."
2. Nije lako sa muškarcima (1985)
Prva asocijacija na porodične ljetne odmore, i svađe koje ih prate, one pri pakovanju i polasku, ali i one kad se tamo stigne, hotelske terase sa bijelim ležaljkama i bazenima jadranskog turizma, crvene suncobrane i divlje plaže Montenegra u kojima jurimo da spustimo peškire na hlad ispod drveta. Sve ovo i tri tinejdžerke - ništa ne može da krene po zlu, zar ne?
3. Policajac sa Petlovog brda, šesta epizoda Na tajnom zadatku (1993)
Ako je Ljubiša Samardžić pandan Mileni Dravić, onda je Policajac sa Petlovog brda pandan Nije lako sa muškarcima, samo što umjesto tri ćerke imamo četiri, pritom pojačane sa još isto toliko bivših žena (od kojih je opet jedna Milena, dok je Branka Katić jedna od ćerki u oba ostvarenja). Mada bi se i neke druge epizode ove nadaleko poznate TV franšize mogle nazvati ljetnim, usljed topline trotoara beogradskih predgrađa, ali i topline doma donijete starom slikom devedesetih, ova je posebno morska, jer se odigrava na obalama Crne Gore, gdje otac-policajac ima misiju da glumi običnog turistu, dok zapravo štiti prvu sekretarku danske ambasade. Kako to obično i biva, njegove ćerke i bivše žene ubjeđene su da je na romantičnom vikendu sa novom ljubavnicom.
4. Ni na nebu ni na zemlji (1994)
Niti je porodičan, niti je komedija, al' zato sete ima kol'ko 'oćeš. Slovenske, dabome. Tu je kobna i ,,nikad se ne ponovila,, '93. godina, hiperinflacija, društvena izgubljenost i beznađe. Tu je i depresivni i nezaposleni arhitekta koji luta beogradskim ulicama, barovima i splavovima, tražeći svrhu koju ne nalazi. Tu je i djevojka koju upozna i koja nudi tračak nade u zemlji u kojoj se sve raspada i iz koje svi lančano bježe. Tu su i sitni momenti sreće zbog kojih je teško spakovati kofere i otići u nepoznato. Jedan od njih je najromantičnija vožnja gliserom po Savi uz Bajagu kao saundtrek, a znamo još od Miše i Nataše iz Žikine dinastije da Bajaga kao muzička pozadina ljubavi ne može da omane, a rijeka u Beogradu – to je supstitut za more.
5. Hajde da se volimo 2 (1989)
Usljed stalnog repriziranja uoči, tokom i neposredno nakon, božićnih i novogodišnjih praznika, lako se damo prevariti da je ovo jedan od onih zimskih filmova. I dok treći dio franžize može da se koncipirati tako, sniman većinski kasne jeseni i rane zime na Kopaoniku, prvi, a posebno ovaj drugi, donose kadrove jadranske obale. Dok se prvi razrješava na divnoj Korčuli, drugi donosi dubrovačko ljeto i ostrvo Lokrum, koji su izgleda bili omiljena scenografija za snimanje filmova u bivšoj Jugi. Ipak, Brenine ljetne avanture odigravaju se i van plaža, pa tako imamo i njen čuveni skok sa Starog mosta u Mostaru, pravo u tirkiznu Neretvu. Zapamtite, da bismo se rashladili – ne moramo sve do Jadrana.
6. Varljivo leto ‘68 (1984)
Medožučna i nostalgična komedija o odrastanju jednog dječaka jednog politički burnog ljeta u maloj provincijskoj varoši Srbije. Prvi ljubavni jadi okupani vojvođanskim suncem i nemirima koji drmaju kako Jugoslaviju, tako i čitav svijet. Nasuprot krupnih istorijskih pomjeranja stoje topli i bezbrižni seoski pejzaži, zelena dvorišta kuća, stari prašnjavi putevi, rascvjetalo cvijeće u bašti, vrele vožnje biciklom u laganoj odjeći, ade i kupanja u rijeci. Ako zanemarimo raspad sistema, ovaj film je pravi srednjoškolski ljetni raspust.
7. Horoskop (1969)
Ili je Milena Dravić glumila u svakom jugoslovenskom ljetnom filmu ili je prosto glumila u svakom jugoslovenskom filmu. Ovog puta, umjesto Ljubiše Samardžića tu je Dragan Nikolić, sa kojim se na setu ovog filma i upoznala, što je i njima i nama donijelo pregršt lijepih stvari. Prva polovina ovog crno-bijelog filma je jedna od njih – ljetna dokolica smještena u malom turističkom gradiću, vrele i nezavršene željezničke stanice, usred hercegovačkog krša i kamenjara. Igra mladića koji provode tople dane u dosadi, ubrzo usljed nepodnošljive sparine ljeta, pjeska, prašine i ništavila, prerasta u nešto posve drugo: iz pirkastog u vrelinu, iz sunca u plamen, iz toplog u goruće.
8. Nešto između (1983)
Osamdesete u Beogradu (onom negdašnjem i čarobnom; onom bez Beograda na vodi) i Dubrovniku, ljubavni trougao, more, Jugoslavija (i to sa još uvijek postojećim hotelom Jugoslavija i njegovim magijskim enterijerom) i ponovo šmeker Dragan Nikolić... može li bolje i sunčanije?
9. Sivi kamion crvene boje (2004)
Film je na ovoj listi, ne samo kao posljedica nostalgije djetinjstva, s obzirom da je jedan od rijetkih koji smo imali narezan na disku, u doba kada internet još nije bio u priči, pa smo ga brat i ja gledali zajedno iznova i iznova - otprilike svaki treći dan, nego i zbog stopiranja na autoputu škiljeći pod sunčevim zracima u ljeto ‘91. i roadtrip–a kamionom po predjelima Jugoslavije koja se raspada. Dok je u par prethodnih filmova Dubrovnik mjesto dešavanja radnje, ovdje on opstaje samo kao nedosanjana utopija oblivena mirom, kamenim pejzažom, talasima i muzikom.
10. Rad na određeno vreme (1980) / Moj tata na određeno vreme (1982)
Morao je da se nađe na listi još jedan film sa Milenom Dravić i Ljubišem Samardžićem u paru, jer prosto šire tu balkansku komično-nježnu, porodičnu toplinu. Ponovo osamdesete, ponovo beogradski beton tokom ljetnih dana, ponovo zadivljujući enterijeri jugoslovenskih prenatrpanih stanova, ali i hotela. Drugi dio, koji je, rekla bih više ljetni zbog prosidbe na rijeci, pecanja i luna-parka između novobeogradskih stambenih blokova, počinje tako što sin Ivan vozi bicikl dok istovremeno liže CMOK sladoled, a u pozadini stoji siva socijalistička arhitektura kao savršen kontrast. Ili, ipak ne? Dokaz da je i Beograd more.
Autorka: Vedrana Bogdanović