Razglednica, Pariz: Stvarnost nikada ne treba da stoji na putu mašte

foto: Vedrana Bogdanović

U Parizu sam. Sada zaista, a ne samo u svojoj glavi. Pariz bi se mogao nazvati gradom čudovištem isto onoliko koliko bi to mogao i Berlin. Međutim, njegova rasprostranjenost ne  užasava. Njegova širina ne propušta hladne vjetrove. Pariz je jedan od velikih gradova  (gradova-džinova, gradova-žirafa; nikako gradova-Liliputanaca), ali za razliku od, naprimjer  Berlina, on je u mogućnosti da taj razliveni prostor obgrli — da ga obuhvati šakama i stabilno  i snažno drži tačno onoliko koliko nam je potrebno da se osjetimo prihvaćeno. Pariz je  gostoprimljiv grad-pauk.  

Sena, za razliku od Špreje, ne čini se nepristupačno, a njena desna i njena lijeva obala, iako  udaljene, ipak razgovaraju jedna sa drugom, osluškuju jedna drugu ne praveći dihotomiju  sjever-jug, istok-zapad, lijevo-desno, toplo-hladno, jedno-drugo, tamo-ovdje.  

Prethodno sam se zaljubila u Buržu i provela pola mjeseca sa čovjekom čiji jezik ne razumijem i koji je uvijek udaljen barem nekoliko stotina kilometara od mene. Pariz nam je bio nadohvat  ruke — tamo smo se, ipak, samo rastali.  

Ta sintagma koja se vazda vezuje za Pariz — grad ljubavi — uvijek mi je budila aluzije na  grad u kome treba biti sam i potpuno predan sebi. U mojim maštarijama Pariz je uvijek bio  grad samih; grad u kome se ličnost pojedinca tako lako da dovesti do njegovog najpotpunijeg  sopstva. Pa nije li o tome upravo govorio svaki umjetnik koji je stasao ovdje ili barem u nekom  trenutku svog životnog puta ovdje završio?  

Da li bi boemske kafane ovdje uopšte i postojale da smo se svi samo voljeli u dvoje na  Monmartru, na Seni, ispod Ajfelovog tornja, pred Notr Damom? Pa, eto, upravo baš taj  Monmartr tek ne bi postojao u svom raskalašnom i vagabundskom obličju kakvo je imao 20- ih godina prošlog vijeka, a na koje nimalo ne liči ova šljašteća ponoćna konstrukcija Las Vegas  raznobojnih svjetala sa Monako-kazino-automobilima. 

Da li bi Mulen Ruž bio ono što je bio — inspiracija i utjeha mnogim umjetnicima,  intelektualcima i boemima, koja je iznjedrila magijske realizme u pričama, knjigama,  filmovima i na slikarskim platnima? Ne čini se da bi to bio slučaj, isto kao što ni Henri Miler  ne bi onakvim stilom opisivano nemirne dane na Klišiju u svojoj noveli „Mirni dani na Klišiju”.  Pa čak ni oni koji su se voljeli — Miler i Anais Nin, Simon de Bovar i Sartr... — nisu to činili  na konvencionalne i opšte drušveno-prihvatljive načine niti bi njihova umjetnost bila ista da  jesu niti bi tada ostavili ovoliki značaj za sobom. Zato, kad me pita da provedemo zajedno par  dana u Parizu, ja odbijam, iako na rastanku plačem, i ostajem sama u gradu ljubavi. 

Čula sam ljude kako govore (dobro nisam čula, ali prilično sam sigurna da govore) kako je  tajming u Parizu sve. Ja, ipak, mislim da je bitnije odakle i na koji način dolaziš. Ponekad,  hodaćeš praznim ulicama i osjetiti onaj stvarni život koji kroz njih diše (za razliku od onog 

kratkotrajnog koji kreiraju rijeke turista). Bitno je zdanju prići iz neke od takvih ulica kako bi  se ono uistinu razumijelo, jer, vjerovali ili ne, nijedan arhitekta nije svojih ruku djelo zamišljao  u bezgraničnim, nikad završavajućim, vizijama punih mnoštva ljudi koje se grče kao sardine u  konzervama na prostoru premalom da se u njemu svi i smjeste. 

A možda sam ipak ja više navikla da uvijek gledam i uvijek vidim izmaštane verzije stvari prije  negoli stvari same — stvari onakve kakve jesu, a ponekad to što jesu biva u potpunosti lišeno  romantičnih projekcija svakodnevnih stvari. Naš poznati arhitekta, moj brat po prezimenu i  teoretičar, kako bi on rekao, gradoslovlja, što će biti urbanizma, Bogdan Bogdanović, jednom  prilikom zabilježio je: 

„Sećam da sam na osnovu dve-tri ljubičaste dopisnice, pristigle iz Pariza u Beograd negde  devetstotih godina, a koje su sparušene stajale na ogledalu moje staramajke, izgradio jednu  predstavu o Parizu koja je bila prilično tačna, ali ne i sasvim identična sa onim što Pariz  stvarno jeste. U taj se lični, imaginativni skelet docnije veoma dobro uklopilo (i sjajno se  iskomplikovalo) sve ono što sam kod Igoa, ili kod Balzaka, ili čak i kod Ežena Sija čitao o  Parizu. I, razume se, sve što sam, najzad, svojim očima video. Pa ipak, taj prvi, taj za mene  „primordijalni” Pariz uvek je ostao više moj no onaj stvarni, i nikada ga realni utisci, ma  koliko bili jaki, nisu mogli sasvim potisnuti iz mojih sećanja i osećanja.” 

Ja sam o Parizu pisala i prije nego što sam ga vidjela. U tom smislu potpuno razumijem njegovu  misao i vezujem je i za druge gradove, a o Parizu su toliko pisali i toliko su ga prenosili na  platno, da bi prosto neljudski bilo ne vezivati se za romantičarski sazdane ideje-slike. Sve što  znam o Parizu naučili su me bioskopi, književnost, filozofija, umjetnost. Moj Pariz je moj isto  onoliko koliko je i Tuluz-Lotrekov, i Godarov, i Henri Milerovom, i Van Gogov, i Orvelov, i  Anaisin, i Sartrov, i Bovarov, pa i gospođe Bovari. Ipak, uprkos svemu tome, lagala bih kad  bih rekla da ovaj Pariz u kome sam nije taj koji je u mojoj glavi, podjednako onoliko koliko je  i njihov, i podjednako onoliko koliko je i stvaran. U meni Pariz živi u svim njegovim  sukobljenim svijetovima, u svim epohama, u svim izmaštanim paralalenim svijetovima, u svim  poetskim predstavama — i kao takav slaže se sa mojom poetskom predstavom.  

Na šta mislim kada kažem bitno je na koji način mu prilazimo? Naime, nije isto odrediti sebi  unaprijed putanju do, recimo Bazilike Svetog Srca na Monmartru, i shodno tome dok joj se  približavamo sve je više nestrpljivo i željno iščekivati, cupkati nogama, juriti po vrućini asfalta,  i zbog njene monumentalnosti prevariti se da je mnogo bliže nego što se to na prvu dalo  zaključiti. Naposletku, konačno ugledati beskonačno stepenište, preznojiti se, sapleti, zaplakati  i opsovati dok se napokon ne nađemo na mjestu već dugo traženom. Tako je uvijek sa stvarima  za kojima tragamo.  

Ukoliko, naprotiv, šetamo gradom, naizgled u koncentričnim krugovima, bez cilja i zacrtanog  puta, tek onako, desiće se da u nekom trenutku skrenemo lijevo, a pred nama se uzdigne  ogromna kupola crkve na Sorboni — prizor zatečen nama i mi zatečeni prizorom gledamo se  u duhovno-magičnom, gotovo ceremonijalnom, susretu. Zapanjenost tada ne jenjava baš stoga  što je nismo očekivali. 

Da bismo uopšte našli ono što tražimo preduslov je da to uopšte i ne tražimo. Da bismo se  zatekli pred onim za čim težimo potrebno je da uopšte i ne idemo ka tome. Sva čarolija ovog  svijeta dešava se uvijek tamo gdje je ne očekujemo i onda kad je ne očekujemo. Sva magija  pojavljuje se iznenada (Da li uopšte treba naglasiti da isto tako iznenada i nestaje?). Sve što  želimo javlja se niotkuda i neočekivano. Na taj način sprečavaju se unaprijed sva potencijalna  razočarenja. Očekivanja su taj preduslov razočarenja. Ali očekivanja su i ta slast prije i izvan  realnosti — zato su tako opasna.