Foto: Canva
Dvadeseti jul je. Vratila sam se sa svojih široko svjetskih, što će ipak biti samo evropskih, ali višebrojnih i lančanih putovanja u svoju rodnu Bosnu, s namjerom da odmorim, jer svi znamo – putovati nije odmarati; odmor je nešto drugo, a to nešto uglavnom podrazumijeva more. Ali, da li je svako more odmor?
Ja sam došla sa mora, odnosno iz neke vode oko koje su plaže, palme i ljudi sa šarenim peškirima i u kojoj se može kupati, roniti ili beskrajno ležati očima uperenim ka bezoblačnom nebu. Ja sam došla sa mora, ali nisam bila na odmoru. Odmor je za mene moguć uglavnom samo onda kada se vratim svom rodnom gradu i kući mojih roditelja. Ta kuća je, čini mi se, jedino mjesto na kome se može ležati bez griže savjesti. Naravno, onda kad te mama ne upita zašto veš nije okačen na štrik napolju, a tata ne pozove da mu samo na brzinu pomogneš da pomjeri pedeset tona težak trosjed. Dakle, došla sam da se odmorim. Došla sam na jedno od rijetkih mjesta gdje mogu da ispoljavam lijenost do mile volje i da se osjećam kao da je ista opšte prihvaćena. Došla sam na jedno od rijetkih mjesta gdje ja sama tu lijenost koliko toliko prihvatam. Tako ovdje ljudi žive, za razliku od Beograda, u kome vrijeme mora da se iskoristi. I nemam ništa protiv toga, ja sam potpuno za korištenje vremena, možda i previše, možda i toliko da su prijatelji u jednom periodu mog života htjeli da mi poklone knjigu Umeće odmaranja, kako bih konačno naučila kako se ostaje u mjestu. Ipak, mora li uvijek tako?
Razmišljam o tome i shvatam da ne mora uvijek, ali što se opšteprihvaćenih društvenih normi tiče, tokom ljeta, vala, mora. U suprotnom si luzer širokih razmjera. I ta rečenica ,,Ljeto se mora iskoristiti” počne da me proganja kao duh u šumi. I sad, ja sam mišljenja da se život mora iskoristiti, jer mi je to u cirkulaciji, kostima i srži, i drugačije ne znam, a bogme i ne želim, ali narativ da se ljeto mora ostvariti ništa drugo je nego socijalni pritisak, posebno ako se ovaj narativ ne upražnjava svakodnevno i ne prožima i kroz ostala godišnja doba. Zimi je u redu, čak poželjno, i ne samo to nego i do besvjesti mistifikovano ostajanje kod kuće, u krevetu, izležavanje uz TV program i izbjegavanje izlazaka van ta četiri zida. Međutim, ako ljeti – ne daj bože, pu, pu, daleko bilo – to radimo osjetimo se loše, čak iako je to nešto što nam prija i nešto što nam je u tom trenutku potrebno, a i drugi koji to posmatraju osjete se loše zbog vas, pa čak i ako je to nešto što vam prija i nešto što vam je u tom trenutku potrebno. Jer, nije na kraju dana važno šta to vama ili njima prija, važno je da izgleda kao da prija.
Nije nam svima potrebno isto niti svi imamo istovjetnu definiciju sreće, a ipak, kada dođe ljeto taj prilično isti spisak stvari za uraditi prolama se kroz sve ljudske živote, bez obzira na pol, različita zanimanja, starosne kategorije, nacionalne, etničke i geografske razlike. Po difoltu ljeto je srećno – ma ne samo srećno nego najsrećnije godišnje doba, ej – pa zahtjeva i od vas da budete srećni, te su zato stihovi pjesnika Nikad samlji nego krajem jula kad je letu pedalj do zenita tako moćni, jer pobogu ako je sam krajem jula mora da ga mori beskrajna tuga iznutra; zna se, nešto posve drugo je biti sam na zimu ili jesen. Kroz Lalićevu pjesmu to se može i objasniti, pa donekle i razumijeti, jer zimi sve je tamno, mračno, hladno, pa utiče i na nas, te se i nama dozvoljava da isto tako budemo tamni, mračni, hladni. Ali ljeti? Ljeti sve cvjeta, ljeti je sve zeleno, ljeti sve buja od radosti i gdje god se okrenemo šarene boje nam prave sačekušu
iza ćoška. Kako smo mi onda tako crni? Jedino crnilo koje nam se oprašta tokom ljeta je ono zadobijeno na koži tokom sunčanja na plaži sa nogama u pjesku i glavom u oblacima.
Lalić je sasvim sigurno pisao o nečem drugom, ali se meni njegovo Nikad samlji nego krajem jula toliko jako urezalo u glavu, jer sam shvatila da nam se tokom ljetnjeg ,,odmora” – a čuj još na njegovom vrhuncu – ne dozvoljava da budemo nikad samlji, a možda je nama baš u tome ljepota i možda je osamljenje i sve što ga prati – sporost nad vrelinom, ležanje pod klimom, gledanje televizora u dnevnoj sobi dok je napolju temperatura 40 stepeni – baš naša utopija. I možda nam ne treba više od toga. I možda to prestaje da bude onda kada vidimo da svi koriste ljeto – kao da je to kakav resurs koji valja potrošiti do početka septembra. I tačno je, ima rok trajanja, ali neće se pokvariti do narednog niti će se ubuđati sa nadolaskom predstojeće jeseni, pa potom i zime. Pritom, zar stvari koje imaju rok trajanja ne cijenimo upravo zbog toga što nam nisu uvijek nadohvat ruke? Nije li upravo čeznuti skoro podjednako dobro?
I tako, kraj je jula, ja u Bosni, i šta ću drugo, odmaram. I milina mi da živim tako sporo i milina mi da ujutru ustajem radim jogu bez žurbe, pravim sebi hladan nes koji stignem da popijem, zavalim se posle doručka na kauč i odgledam romantičnu komediju iz 2000-ih. Ponekad se izmilim, pa odem do grada, vratim se u srednjoškolske dane, vozim se kolima putem duž pšeničnih polja dok je uključen LOLA radio, odem kod komšinice na jutarnju kafu, provedem dan pored bazena i ne razmišljam gdje ću dalje i šta je sledeće. I onda ljudi krenu da me pozivaju. I tu nastaje problem. I ja bih se i za Mars spakovala za otprilike nekih 15-ak minuta i otišla tamo bez razmišljanja i neplanirano, pod uslovom da mi se ide, naravno. Ali ljeto je... kako ti se ne ide?
I tako ja ne odem na najveću žonglersku konvenciju u Evropi, u Sloveniji, gdje su srednjovjekovni gradić Ptuj pretvorili čitav u cirkusku šatru na otvorenom sa akrobatama koji hodaju po trakama između starih zgrada u visini iznad ljudskih glava i sve se nekako čini kao bajka i kao nešto što ja, ovakva kakva jesam, ne bih propustila ni za živu glavu. Ali propustim. I tako ja ne odem ni na Jerma festival u selu Vlasi, nedaleko od Pirota, iako svi idu, iako je moj tip festivala, iako imam sve na dlanu ponuđeno i samo treba to i da uzmem. Ali ne uzmem. Dobro, ponuđen k'o počašćen!
I onda se dobar jedan sat osjetim loše što sve to propuštam i još onda pomislim da se u ovih nekoliko dana dešava po drugi put što je za mene nečuveno i zapitam se šta nije u redu sa mnom. I onda mi sine da je sve u redu. U redu je ostati kod kuće iako je ljeto, u redu je propustiti festival na koji svi idu iako je ljeto, u redu je ne otići na nešto što se čini magično i stvoreno samo za nas ukoliko nam se ne ide, pa – zamislite šta – čak iako je ljeto. U redu je odmoriti.
Ono što nije u redu je da je taj odmor postao oblik produktivnosti, doduše malo ispoliran, izglancan i prerušen, ali i dalje - oblik produktivnosti. Jer nije dovoljno ljetni raspust samo živjeti. Mora se i pokazati da smo ga živjeli. Ispravka – da ga živimo, jer ko će čekati kraj ljeta da se dokažemo? Sve mora sad i odmah, da slučajno ne kaskamo za drugima koji tako dobro žive ljeto. I još bolje pokazuju kako ga dobro žive. I još bolje pričaju o tome kako ga dobro žive. I još bolje slikaju to kako ga dobro žive. Skoro toliko dobro sve to rade, da ni ne stignu da ga zapravo žive.
I onda, eto nas, kad je letu pedalj do zenita, mi smo se već oprostili od njega i već nas uhvatila panika da ga nismo valjano ,,potrošili”. Ali, valjda se vodimo onim, ako je panika nek je makar panika pod suncem. Ja glasam za mir, pa čak i ako je on tamo unutra, tačno ispred ventilatora; pa čak i ako smo tamo sasvim sami.
Autorka: Vedrana Bogdanović