Foto: Andrej Veličković
Umesto po letovanju i izlascima, mladi u Srbiji leto 2025. godine pamte i pamtiće po policijskim kordonima, suzavcu, pendrecima, privođenjima i prizorima brutalnog nasilja nad onima koji su na ulicu izašli da traže pravdu. Za neke je to bilo leto kada su prvi put osetili strah na protestu, za druge trenutak koji je pokazao koliko daleko može da ode odgovor režima na nezadovoljstvo građana.
Do sukoba građana, pristalica vladajuće stranke i policije došlo je najpre u Vrbasu i Bačkoj Palanci, 12. avgusta. Usledile su reakcije građana širom zemlje i protesti ubrzo prerastaju u ozbiljne sukobe, a u Novom Sadu je pripadnik specijalne jedinice „Kobre” ispalio i hitac iz pištolja. Godišnjica dolazi u trenutku kada izveštaji organizacija za ljudska prava ukazuju da nasilje tokom protesta nije bilo samo niz pojedinačnih incidenata, već da je tokom 2025. godine uočen obrazac prekomerne upotrebe sile prema učesnicima protesta. Beogradski centar za ljudska prava u svom godišnjem izveštaju navodi da su studentske i građanske proteste pratili pritisci, ograničavanje slobode okupljanja i izražavanja, policijsko nasilje i procesuiranje učesnika protesta.
Jedan od sagovornika Mingla, Dušan Stanković, doktorand kriminologije i bivši policajac, postupanje policije prema demonstrantima ocenjuje kao selektivno i protivno pravilima policijske profesije. Kako navodi, policija se tokom protesta često nalazila između dve suprotstavljene strane - studenata i građana sa jedne, i pristalica vlasti sa druge. Njegova ocena je da je intervencija policije prema pristalicama vlasti izostajala i da je policija često stajala na njihovu stranu, dok je prema demonstrantima primenjivana prekomerna sila, a pokretani su i pravni postupci.
„Imam mnogo pitanja za policajce”
Da li ste svi dobro?, Jeste li svi tu?, Da li je neko uhapšen? - pitanja su kojima su studenti prošlog leta pozdravljali jedni druge pred spavanje, priča za Mingl student Građevinsko-arhitektonskog fakulteta u Nišu Andrej Veličković.
Posle takvih događaja, prvo se pojavljuju šok, bes, neverica i mnogo pitanja. Ljudi pokušavaju da slože šta se zapravo dogodilo, ko je šta video, gde je ko bio i kako je došlo do toga. Ali ono što mi je bilo važno jeste da se ta emocija vrlo brzo prebacivala na pitanje: šta radimo dalje - priča on. „Zašto ste to radili?” i „Šta ste zapravo videli tog dana?” - pitanja su, kaže, koja bi sada postavio policajcu koji je bio u kordonu.
„Pitao bih ga i da li se u nekom trenutku zapitao da li su ljudi ispred njega zapravo građani koje treba da štiti. Voleo bih da mogu da sednem sa tim policajcem bez kamera, bez političkih parola i bez unapred pripremljenog pitanja, odgovora i da ga pitam šta mu je tog dana prolazilo kroz glavu, da li je bio uplašen, da li je mislio da situacija izmiče kontroli, da li je smatrao da postupa ispravno, da li je u tom trenutku razmišljao o ljudima preko puta sebe kao o demonstrantima i neprijateljima ili kao o građanima“, kaže Andrej.
Proteste i sukobe pratio je i kao fotograf, pa je neretko bio u prvim redovima.
„Iz prvih redova sve izgleda potpuno drugačije nego kada događaj kasnije gledate kroz fotografije, snimke ili televizijske priloge. Ne možeš da budeš potpuno sa strane, jer moraš da budeš dovoljno blizu da zabeležiš ono što se dešava, ali istovremeno da se brineš za sopstvenu bezbednost i bezbednost opreme, kretanje ljudi, policije, kolega i sve ono što može da se promeni u nekoliko sekundi. Najveći problem je što se atmosfera veoma brzo menja. U jednom trenutku imate masu, buku, skandiranje, telefone, transparente i ljude koji deluju potpuno mirno, a već nekoliko trenutaka kasnije možete da imate probijanje kordona, guranje, neku eksploziju“ - priča on.
Kada sila postaje nasilje?
Policija ima pravo da upotrebi silu kada je to neophodno za sprečavanje napada, nasilja ili drugog protivpravnog ponašanja, ističe Stanković. Međutim, ta sila mora biti proporcionalna otporu ili napadu. Granicu je ponekad teško utvrditi, ali to nije nemoguće. Policija ima opravdanje za upotrebu srazmerne sile radi sprečavanja napada ili vršenja krivičnih dela i prekršaja. To, na primer, znači da je potrebno upotrebiti jedan udarac ili jednu polugu za uvrtanje ruke, onesposobljavanje i vezivanje lica koje pruža otpor. Sa druge strane, mi smo više puta imali priliku da vidimo kako policija prebija lica koja leže na zemlji, ne predstavljaju opasnost i ne pružaju otpor već pokušavaju da se zaštite od policijskih cipela i pendreka. To više nije ni nesrazmerna upotreba sile već zlostavljanje i mučenje. Za takvo necivilizovano postupanje policije ne postoji nikakvo opravdanje, objašnjava on.
Odgovornost za to, kao i za razlikovanje mirnih učesnika protesta od onih koji su nasilni, treba da snose rukovodioci na terenu, ali i štab koji “odozgo” prati policijsku akciju i rukovodi njome, dodaje Stanković. Imali smo prilike da na terenu vidimo napade na kordone policije koji trpe nasilje duže nego što bi trebalo, najčešće od strane mladića koji deluju kao huligani i za koje nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li su na skup došli kao i drugi pobunjeni studenti i građani, ili im je cilj izazivanje sukoba. Kada nasilje dođe do tačke usijanja, policajci koji su trpeli napade po komandi kreću sa intervencijom. Njima u tim trenucima nije lako da razluče između onih koji su ih napadali i drugih građana koji su bili na javnom skupu, i intervenišu prema masi. Verujem da u tim trenucima među policajcima ima onih koji su povređeni i onih koji se osećaju uvređenima zbog napada koje su trpeli, ali to ne opravdava brutalnost koju iskazuju i prema napadačima i prema drugima koji su se tu našli, ističe Stanković.
Mehanizmi kontrole koji trenutno u Srbiji postoje su, dodaje dalje, unutrašnja i spoljna kontrola, ali oni gotovo i da ne funkcionišu. Druge institucije, poput sudova, Zaštitnika građana i Poverenika su takođe zarobljene načinom rukovođenja, ali i kada to nije bio slučaj, nisu uspevale da druge državne organe nateraju da u potpunosti primene zakon, jer za to nemaju adekvatne instrumente - zaključuje Stanković.
Među događajima koji su prošlog avgusta izazvali posebnu pažnju javnosti bila su i svedočenja studenata o postupanju policije tokom privođenja. Studentkinja Nikolina Sinđelić govorila je o batinama i pretnji silovanjem koju je, kako je navela, doživela od policajca nakon protesta 14. avgusta 2025. godine. O njenom slučaju javno se govorilo i nakon protesta podrške koji je organizovan u Beogradu. Istovremeno, državne institucije iznosile su drugačiju sliku događaja. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić tada je tvrdio da je policija postupala u okviru zakona i da će svaki eventualni slučaj prekoračenja ovlašćenja biti ispitan.Svedočanstva koja su ostala
„Važno je da ostane trag“
Umesto da potisne bunt, policijska brutalnost dodatno je provocirala ljude i pojačavala njihov otpor, kaže profesorka na Departmanu za komunikologiju i novinarstvo Filozofskog fakulteta u Nišu Marta Mitrović. Prekomerna upotreba sile govori i o nemoći države da se sa nezadovoljstvom građana izbori na drugačiji način. Zahtevi studenata bili su jasno artikulisani od samog početka i mogli su biti rešeni da je postojala volja države. S obzirom na to da nisu rešavani institucionalnim putem, koliko vidimo nisu rešeni ni do danas, građani su bili primorani da se za pravdu bore alternativnim putem, kroz proteste - ističe ona. Svako ko je doživeo nasilje treba da ga prijavi nadležnim organima, čak i kada zbog nepoverenja u institucije takav potez deluje besmisleno, dodaje dalje. Pravda je često spora, ali se nadam da će jednog dana biti i dostižna. Studentima, ali i svim drugim građanima, poručila bih da je pravo na okupljanje i mirno izražavanje nezadovoljstva Ustavom zagarantovano pravo i da niko nema pravo da nam to uskrati - poručuje Mitrovićeva. Na nju je najjači utisak iz letnjeg perioda prošle godine ostavilo nasilje u Valjevu. Ipak, podseća na osećaj zajedništva i solidarnosti na drugim skupovima tokom 2025. godine.
Scena policijske brutalnosti u Valjevu ću se sigurno setiti kada pomislim na prošlu godinu. U Nišu nisam prisustvovala takvim nemilim scenama, ni približno. Znam da je bilo slučajeva prekomerne upotrebe sile i hapšenja, ali mi je drago da to nije bilo u meri koja bi zasenila sve pozitivne emocije koje imam kada se osvrnem na prošlu godinu i proteste - kaže Mitrovićeva.
Epiloga još nema
Godinu dana kasnije, avgustovski događaji ostaju jedno od najsnažnijih svedočanstava o dubini društvene i političke krize u Srbiji. Od ulica Vrbasa i Bačke Palanke, preko Beograda i Novog Sada, do Niša, proteste su obeležili sukobi, privođenja, policijske intervencije i upotreba sredstava prinude. Umesto da se otvorena pitanja rešavaju kroz institucije i dijalog, nasilje je dodatno produbilo nepoverenje građana u državne organe.
Za one koji su bili na ulicama, avgust nije ostao samo mesec protesta, već period koji je pokazao koliko brzo politička kriza može da preraste u sukob građana i institucija koje bi trebalo da ih štite. Profesorka Mitrović podseća da krajnjeg epiloga i dalje nema, ali veruje da su društvene promene neizbežne i da će uslediti - samo, možda sporije nego što su mnogi očekivali.
Autorka: Tamara Radovanović