Foto: Vedrana Bogdanović
Gledan sa suprotne obale Kopar izgleda kao kakav grad-praznična torta ulovljen u kandže vrebajuće mašine-insekta. Kao i svaki drugi grad-luka obiluje mnoštvom kranova, tovarnih brodova i onih, uglavnom, zarđalih metalnih kutija koje idu na njih. Tako naslagane jedna na drugu izgledaju kao lako pomjerljiva lego gradnja koju možemo oblikovati po svom nahođenju.
Grad ima dva lica — lica potpuno suprotna, a opet neodvojiva jedno od drugog. Da bih podrobnije objasnila na šta mislim kada opisujem dvoličje grada, istovremeno postojeće, ispod ću citirati jedno kratko poglavlje Itala Kalvina iz jedne od omiljenih mi knjiga „Nevidljivi gradovi” u kome govori o sezonskom, privremenom gradu — gradu koji se pakuje da ustupi mjesto onom drugom. Dok je kod njega ovaj grad izmišljen (iako on uvijek postoji u svojim nekonkretnim idejnim oblicima, kao uostalom i svaki drugi grad u zavisnosti od toga ko ga posmatra i na koji način) ono najbliže njemu što mi kao ljudska vrsta možemo zamisliti jesu primorski gradovi čiji se cjelokupan život sa odlaskom sunca, turista i ljeta, isto tako pakuje u smeđe Ikea kutije i odlaže u ormar, tamo negdje u dnu, tačno iza zimske odjeće, kako bi se ponovo polako počeo iznositi napolje sa nastupanjem proljeća.
Ovi gradovi, i to bez izuzetka, u kofer smještaju prodavnice, štandove na šetalištima, kolica za sladoled, kafee i restorane pored obale, suvenirnice, antikvarnice, i još onog čovjeka koji pored njih prodaje kukuruz. Ne znam šta se dešava sa uličnim muzičarima i njihovim slamnatim šeširima za zaklon od toplote. Čini se da jedino oni ostaju, samo bez šešira i možda biraju neke druge melodije za svoje gitare, smjenjujući svoj la mar repertoar — onaj o ribarskoj dokolici i mrežama pored dokova, onaj koji miriše na dagnje koje brstimo prstima u drvenoj taverni pored morske soli. Možda, ipak, i oni odlaze. Voljela bih da vjerujem da nije tako.
Ne znam ni rade li pošte ili se i one odlažu u kućnu ostavu. Ionako nije ni bitno kad nemamo odakle da pošaljemo razglednicu. Jeste li ikada na razglednici ili ma kakvom drugom suveniru vidjeli grad na moru zimi? Kao da grad prestaje da postoji onda kad temperatura nije dovoljno topla da sa stijene uskočiš u vodu, a prethodno se ne plahneš i ne izvršiš svu onu ceremoniju zimogrižljivih drhtavih priprema. Kao da je dovoljno da grad nestane sa iščezavanjem samo jednog jedinog godišnjeg doba. Ali... da li je grad uistinu nestao ili je samo promijenio svoje lice, isto onako kao što zmija presvlači svoju staru iznošenu kožu da ustupi mjesto drugoj, novoj?
Šta uopšte jedan grad čini gradom? Mjesta ili ljudi? I šta onda kada mu van sezone manjka oba? Ali, za razliku od sezonskih gradova, koji se smjenjuju da onaj drugi malo vlada — doduše, neravnomjerno stoga nepravedno — ovaj gradić ima još jedno dvoličje koje postoji zajedno, gvozdeno i plišano. Tako, gledan sa druge obale, grad izgleda kao lego set ili ona, nalik rolerkosteru, noseća konstrukcija, plastična gradnja-igračka, poligon za male automobile koje smo kao djeca rado i žustro skupljali, a unutar tog poligona roze kućica za barbike.
Eto, takva dva svijeta funkcionišu u suživotu i dijele geografski prostor u Kapodistriji! Metalne skele uhvatile srednjovjekovni stari grad, kao šareni automati na vašaru koji višeručnim mašinskim čudovištem hvataju nježne, pastelne, plišane igračke. To je Kopar posmatran iz daleka — automat na vašaru.
Kad smo već kod vašara voljela bih pomenuti da je to dobar primjer grada-ciganskog karavana — grada koji se pakuje, grada koji odlazi, privremenog grada ili jednog od lica stalnog grada. Sličan kao priobalni grad i ovaj grad postoji samo tokom ljetne sezone, tokom vrelih dana. I on kao i grad-ljetovalište miriše na šećernu vunu, mini-krofnice i djecu koja vrište — samo ljeti i pojavljuje se opet tek narednog. U međuvremenu, ovaj grad-ringišpil čami u skladištu, odbačen na deponiju, polako rđajući.
Sad je, čini se, dobar trenutak da se vratim na odavno pomenutu Kalvinovu pričicu o dvogradu, koja sadrži sve ovo o čemu govorim — samo obrnutim redoslijedom.
,,Grad Sofronija sastavljen je od dva polugrada. U jednom postoji jedan veliki ringišpil — strmih grba, vrteška sa oreolom od lanaca, sa pokretnim kavezima, zid smrti sa glavom motocikliste nadole, kupola cirkusa sa nizom trapeza koji vise po sredini. Druga polovina grada je od kamena, mermera i cementa, sa bankom, fabrikama, palatama, klanicom, školom i svim ostalim. Jedan od ta dva polugrada je fiksiran, drugi je privremen i kad istekne vreme njegovog stajanja, odšrafljuju ga, demontiraju i odnose, da bi ga presadili na neodređene terene nekog drugog polugrada.
Tako svake godine dođe dan kad radnici skidaju mermerne fasade, spuštaju kamene zidove, betonske stubove, demontiraju ministarstvo, spomenik, pristanište, rafineriju benzina, bolnicu, tovare ih na kamione, da bi iz trga na trg prešli maršrutu za tu godinu. Ovde ostaje polovina Sofronije sa metama i vrteškama, sa vriskom u vazduhu brodića ringišpila naopačke, i počinje da broji koliko meseci koliko dana mora da čeka dok se ne vrati karavan i dok ne počne čitav život.”
Zamislite te sreće, grad-administracija se pakuje u crne vreće i odlaže na tavan da bi grad-luna park živio tokom cijele godine.
U Kopru se luka nigdje ne pakuje, jer će trgovina i putovanja uvijek živjeti, ali dobro se uklopila u slagalicu — skoro da se i ne primjeti da nije u sklopu roze-žute lutkine kuće. Treba znati zavoljeti i luke, ma koliko mašinerije, rđe i šljunka sa sobom nosile, jer ko može tvrditi da se bez njih, ova druga strana grada, ovaj grad-mekani kolač sa istorijskim mletačkim šlag-zgradama, ne bi potpuno raspao i krenuo da tone?
Možda nam je, ipak, potreban jedan usidren brod teretnjak ili megalomanski putnički kruzer da nas sačuva. Možda torta i nije torta bez svjećica na njenom vrhu. Možda kućice za lutke nisu ništa bez autića da se u njih parkiraju. I šta bi nam uopšte značile igračke u automatima, ako bi samo stajale zarobljene unutar njih kao u kakvom izlogu? Šta ako ne bismo imali čime da ih uhvatimo? Ili, bar pokušamo? Kako bismo se onda igrali?
Autorka: Vedrana Bogdanović