Foto: Canva
Slučaj influensera poznatog kao Faraon, odnosno spot „Žig zveri“, ponovo je otvorio pitanje granice između provokacije i sadržaja koji seksualizuje maloletnike, normalizuje nasilje i do najmlađe publike dolazi pod maskom zabave.
Iako su Faraonu, nakon izbacivanja pomenutog spota na kratko uklonjeni nalozi, posledice su vidno dalekosnažnije.
Iza njegovog slučaja, pitanje koje mnogo duže ostaje u žiži od jednog viralnog sadržaja svakako jeste: zašto je potrebno da uznemirujući sadržaj prvo postane dostupan deci i mladima, a zatim izazove javni skandal, da bi neko od nadležnih reagovao?
Činjenica je da priča o Faraonu nije počela njegovim privođenjem. Kako za Mingl kaže Ana Zdravković iz organizacije OsnaŽene, on se na društvenim mrežama pojavljivao i ranije, dok je „Žig zveri“, prema njenoj oceni, predstavljao vrhunac sadržaja na koji su već postojala upozorenja.
Upravo zato, pitanje je kako je takav sadržaj uopšte uspeo da dođe do publike, među kojom su, prema Zdravković, značajan deo deca i srednjoškolci.
Na Instagram profilu OsnaŽene, ubrzo nakon lansiranja samog spota, objavljen je poziv korisnicima da prijave „Žig zveri“ YouTube-u.
„Ljudi koji ne koriste ove mreže, konkretno TikTok, nisu svesni koliki uticaj i doseg on ima među mlađom publikom niti koliko stalna izloženost takvom materijalu normalizuje opasna ponašanja“, kaže ona.
Tu otvara mnogo šire pitanje: šta se događa kada ono što bi trebalo da bude prepoznato kao uznemirujuće postane samo još jedan sadržaj na ekranu?
,,Problem je u tome što se TikTok među starijom populacijom i dalje potcenjuje kao banalna aplikacija „za decu“. Roditelji se obično trgnu tek kada mediji naprave paniku oko nekog „opasnog izazova na TikToku“, a ti senzacionalistički trendovi su minimalan problem. Mnogo opasnija je ta tiha, svakodnevna ideološka radikalizacija. Deca ne padaju na direktne pozive, nego na hiljade suptilnih videa koji im iz dana u dan menjaju svest, normalizuju ekstremne stavove malo po-malo, mizoginiju i nasilje, i to sve pod maskom zabave i „kul“ ponašanja“, navodi Zdravković.
Kada nešto dovoljno dugo gledamo kao šalu, u kom trenutku prestajemo da ga prepoznajemo kao problem?
Društvene mreže svakodnevno pomeraju granicu onoga što vidimo, komentarišemo i delimo. Ono što je juče izazivalo šok danas može postati mim, „fora“ ili sadržaj koji se gleda upravo zato što je dovoljno provokativan. Za Zdravković, problematično je i pozivanje na umetničku slobodu kao opravdanje za sadržaj koji seksualizuje maloletne osobe, hranu i igračke za decu, kao i karaktere namenjene deci.
„Pitanje je da li tzv. šokiranje publike uopšte može da se odvoji od normalizacije nasilja i seksualnog uznemiravanja“, kaže ona.
Jer publika nije apstraktna. Ako sadržaj dospeva do dece i srednjoškolaca, pitanje njegovog uticaja više nije samo pitanje ukusa, umetničke slobode ili prava autora da provocira.
U javnosti se često stvara utisak da je reakcija na određeni internet sadržaj počela tek kada se uključila policija. Međutim, Zdravković insistira na tome da građani i organizacije nisu ćutali.
„Društvo nije ćutalo do reakcije policije. Upravo suprotno, pritisak građana i aktivističkih organizacija je jedini razlog zašto su institucije uopšte bile primorane da reaguju“, navodi ona.
U tom smislu, slučaj „Žiga zveri“ otvara još jedno pitanje: koliko puta građani moraju da prijave sadržaj da bi sistem reagovao?
Prijavljivanje sadržaja jeste jedan od načina na koji korisnici mogu da ukažu platformama na problem, ali ono ne može biti jedini mehanizam zaštite.
Ako korisnik prijavi sadržaj, a sadržaj ostane dostupan, odgovornost ne može zauvek biti vraćena na korisnika. Platforme imaju sopstvene sisteme moderacije, pravila zajednice i mehanizme za uklanjanje sadržaja.
Takođe, ukoliko je publika pretežno mlada ili u ovom slučaju, maloletna, pitanje odgovornosti postaje još ozbiljnije i presrasta u novo - Ko zapravo kontroliše ono što deca vide?
„Veliki je poraz to što platforme prebacuju teret „moderacije” na samu zajednicu, dok njihovi algoritmi guraju ekstremni sadržaj jer im donosi preglede i profit“, navodi Zdravković.
To je jedan od najvažnijih problema digitalnog prostora: sadržaj ne mora da bude kvalitetan, bezbedan ili društveno koristan da bi bio uspešan. Dovoljno je da privuče pažnju, a ekstreman sadržaj upravo to radi.
„Platforme su direktni saučesnici u normalizaciji nasilja. Priče o „izbegavanju cenzure“ i „umetničkoj slobodi“ ne piju vodu ovde, jer ovo nije umetnost” , ističe Zdravković.
Iz tog razloga, odgovornost ne može biti samo na roditeljima koji treba da prate šta njihova deca gledaju, niti na deci koja bi trebalo sama da prepoznaju šta je opasno.
Kako očekivati od deteta da prepozna manipulaciju ako odrasli koji donose odluke o digitalnom prostoru često ne razumeju način na koji taj prostor funkcioniše?
„Platofme moraju zakonski da se primoraju na strog i lokalizovan nadzor. Automatizovani sistemi nisu sposobni da prepoznaju kontekst i naš jezik, zato se ovakve opasne stvari provlače i prolaze „ispod radara“. Neophodno je da Srbija usvoji i dosledno primenjuje zakonske regulative poput onih koje se donose na nivou EU, ali i da donese nove zakone, mi, na primer, još uvek nemamo adekvatan zakon o veštačkoj inteligenciji koji bi regulisao zloupotrebe na mrežama, pa nam digitalni prostor ovde funkcioniše kao Divlji zapad.”
Šta znači „promocija pedofilije“?
Slučaj Faraon otvorio je i pravno pitanje koje je važno razdvojiti od javnog i moralnog osuđivanja sadržaja.
U medijima i na društvenim mrežama često se koristila formulacija „promocija pedofilije“. Međutim, to nije naziv posebnog krivičnog dela u Krivičnom zakoniku Republike Srbije. To, međutim, ne znači da ponašanja koja uključuju seksualnu eksploataciju dece ili određene oblike seksualno uznemirujućeg i pornografskog sadržaja nisu obuhvaćena krivičnim pravom. Krivični zakonik predviđa više krivičnih dela protiv polne slobode, uključujući polno uznemiravanje, iskorišćavanje maloletnog lica za pornografiju, kao i posebne odredbe koje se odnose na izvršenje takvih dela putem računarskih mreža.
„Važno je da javnost razume u kakvom se pravnom vakuumu nalazimo. Po medijima se provlačila priča kako je Faraon uhapšen zbog „promocije pedofilije“, ali ljudi moraju da znaju da to krivično delo u zakonu Republike Srbije uopšte ne postoji. To je izmišljeno. Kada izolujete i posmatrate sam Faraonov sadržaj, tu po trenutno važećim zakonima zapravo nema kršenja zakona, i tu leži najveća opasnost. Odeljenje za visokotehnološki kriminal ima minimalne kapacitete, a pravosuđe i policija nemaju adekvatan zakonski osnov po kom bi mogli proaktivno da reaguju i sankcionišu ovakvo ponašanje pre nego što izbije „skandal“.”
Drugim rečima, pitanje nije samo da li je nešto uznemirujuće ili društveno neprihvatljivo. Pitanje je i: da li konkretno ponašanje ispunjava elemente nekog krivičnog dela i ko je nadležan da to utvrdi?
Ne treba čekati sledeći skandal
Ana Zdravković promenu vidi kroz tri pravca: veću odgovornost platformi, jačanje institucija i digitalnu pismenost.
„Digitalni svet se razvija nenormalnom brzinom, a mi nismo opremili ni decu, a posebno ne odrasle, da se u njemu kreću“, kaže ona.
To znači da digitalna pismenost ne može da se svede na upozorenje deci da ne razgovaraju sa nepoznatim ljudima na internetu.
“Umesto da prebacujemo odgovornost s jednih na druge, nama je neophodna sistemska edukacija, i to pre svega za odrasle i donosioce odluka, koji moraju da nauče da prepoznaju kako se svest dece zapravo oblikuje na mreži, pre nego što stvar ode do policije. Potrebno je učiti ih da prepoznaju manipulaciju, seksualno uznemiravanje, govor mržnje, nasilje i načine na koje algoritmi oblikuju sadržaj koji im se prikazuje. Ipak, identično obrazovanje potrebno je i odraslima - roditeljima, nastavnicima, profesorima, novinarima, donosiocima odluka, ali i svima drugima. “ kaže Zdravković.
Problem ne nastaje sa jednim privremeno ugašenim nalogom, ili jednim uklonjenim spotom.
Jer jedan problematičan sadržaj može biti obrisan. Jedan problematičan profil može biti privremeno ili trajno ugašen. Ali - ako sistem omogući da takav sadržaj stigne do dece i „zapali” internet, samo je pitanje trenutka kada će se pojaviti sledeći.
Zbog toga, glavno pitanje nije kako skloniti jedan neprimeren spot - pitanje je kada ćemo napraviti sistem u kojem dete neće morati prvo da vidi nasilje, seksualizaciju ili uznemirujuće sadržaje koji će uticati na njegovu / njenu psihu, da bismo mi, odrasli, shvatili da problem postoji i da je alarmantan.