foto: Vedrana Bogdanović
Bila je već zora kada reče: Gospodaru, sada sam ti ispričao sve gradove koje poznajem.
Ostaje jedan o kome nikada ne govoriš.
Marko Polo pognu glavu.
Venecija – reče Kan.
Marko se nasmeši. A o čemu drugom si mislio da govorim?
Car ne trepnu. Pa ipak, nikad je nisi pomenuo.
A Polo će: Svaki put kad opisujem neki grad kažem ponešto o Veneciji.
Kada te pitam o drugim gradovim, hteo bih o njima da čujem. A o Veneciji kada te pitam za Veneciju.
Da bismo razlikovali vrline jednih od vrlina drugih gradova, moram da krenem od nekog prvobitnog grada.
Za mene je to Venecija.
Morao bi onda da u svakoj prilici počneš o svojim putevima ispočetka, opisujući Veneciju kakva je, cijelu, ne ispuštajući ništa što pamtiš od nje.
Slike pamćenja, jednom kad se zariju su kao reči, brišu se – reče Polo.
Možda se plašim da ne izgubim celu Veneciju odjednom ako govorim o njoj. Ili sam je možda, govoreći o drugim gradovima, već lagano izgubio.
U Sarajevu sam. Onako kako je Marko Polo osjećao Veneciju i o njoj (ni)je pisao, tako i ja osjećam Sarajevo i o njemu (ne) pišem. Sarajevo osjećam srcem, tijelom i dušom. Osjećam ga kao sebi domaće.
Tri su zemlje kojima bih se usudila da se identitetski odredim i tri mjesta u njima – Beograd, Sarajevo i Bokokotorski zaliv sažman kao takav u Herceg Novom – i o njima je najteže pisati. Kao kad u bajkama naiđeš na zlatnu ribicu koja ti ispuni tri želje pod uslovom da nikome ne pričaš o tome. Plašim se da će magija nestati ako pišem o njoj. Snovi se gube u objašnjenjima.
U Sarajevu sam prvi put bila tek prije tri godine. Iako sam iz Bosne. Ljudi u kraju odakle sam izbjegavaju to da izgovore. Nikada ne kažu da su iz Bosne. Ja, unatoč tome što u Beogradu živim skoro deset godina, ništa ne osjećam toliko blisko kao Bosnu. I s Bosnom se ništa ne može porediti. Bosna je jedan izolovan svijet za sebe, ali ne divlji kao što bi se mnogi usudili da ga etiketiraju, nego ljudski, narodski i gostoprimljiv.
Kao kad mažeš džem od šipka na hljeb. Ili osjetiš lozu kako klizi niz želudac. Kao kad te komšinica preko puta pozove na domaću kafu, a ti pređeš na brzinu u pokućnom šorcu. Ili ono kad te komarci ujedaju za preplanule noge dok sjediš na bijeloj plastičnoj stolici, rasklimanoj i vjerovatno puknutoj na jednom dijelu, sa društvom u naselju jednog predvečerja. Isto je i kad „favelskim“ ulicama voziš bicikl u narandžast suton.
Kunem se da Sunce nigdje ne zalazi kao ovdje. Niti ima istu boju niti isto grije. Kao kad se pokvari klima u reno kliu, a tebi ne smeta, već otvoriš širom prozore i izbaciš glavu kao kuče. I još nešto – kao kad na putu do mora ne ideš autoputem, jer ga ni nema, nego lokalnim mjestima, i zaustaviš se pored seoske prodavnice negdje kod Han Pijeska i pitaš ,,U kom smjeru je more?“. Eto, to je za mene najbliže osjećaju koju mi daje rodna Bosna i nerodno Sarajevo. Sarajevo osjećam Suncem, tijelom i dušom.
Sigurno da taj osjećaj pripadnosti ima veze i sa slogovima, skraćivanjem glagola u infinitivu - nasilnim oduzimanjem njihovog - i nenasilnim dodavanjem JE ili IJE (i dalje nenaučeni skroz kad koje) gdje nam srce ište. Ima veze i s tim što se u žutom sarajevskom tramvaju okrećem izbezumljeno kada čujem dvije žene kako pričaju, jer na trenutak zaboravim gdje sam i pomislim da su se odnekuda stvorile moje tetke.
I sa time što u pekari ne moram da ponovim pedeset puta kad naručim dvije kifle i na kraju ionako završim sa tri – količinski isto onoliko koliko me lokaliteta kroji: ovaj o kome pišem i u kome se u trenu tog pisanja nalazim, onaj u kome živim ili barem tako odgovaram kada me pitaju i onaj putem kog ću se uputiti po odlasku odavdje. O potonjem već sam pisala, a i kako ne pisati o moru? O Beogradu sam isto već pisala, mada više o tome šta on nije (a u šta se nesumnjivo pretvara) i šta ne želim da postane (a ka čemu ide) nego li o tome šta za mene već dugi niz godina jeste i koje emocije u meni budi.
O preostalom Sarajevu pišem sada, pišući ono što meni taj grad predstavlja – Bosna sažvakana u malom. Bosna sabijena kao nota u pjesmi Hanke Paldum koju horski pjevamo u kafani ,,Stari sat“ za koju nam je konobar samo pola sata ranije rekao da je zatvorena, ali nas ipak pustio na jedno piće koje se, kako to Bosni i dolikuje, preinačilo u zajedničku pijanku do šest izjutra. Ili u minijaturi tom sličnog ambijenta crveno-bijelih kariranih stolova druge kafane-bistroa u kojoj se bosonoga penješ na stolice i kojoj se katkad pokvari klavijatura, ali se pjevaljka javi sa rješenjem koje podrazumijeva da svaki gost pjeva pomalo na mikrofon. Ili u kojoj ti Nada, kad popiješ koju više, donese meze za trpezu.
To je ista ona Bosna u sitnom u kojoj da bi se sklonio od kiše odlaziš u Muzej pozorišta i književnosti, jer ti je blizu, a na vratima te dočekuje itekakav domaćin, kuva ti najbolju kafu koju si probala s podsmijehom dodavši „tol'ko mi je dobra kava da sam sad spreman za udaju“. Izvrtanje ove balkanske izreke za mene je mali feministički manifesto. Uz kafu vam lista knjige iz muzejske kolekcije, priča sve o prošlosti ovog mjesta, ličnoj ljubavi prema Andriću i ovoj despotskoj kući i dvorištu u kome dijelimo ovaj kišni trenutak u istorij na drvenim klupama prekrivenim šarenim ćilimima. Naposletku, Bosna je sadržana i u flaši šampanjca koju nam poklanja, knjigama koje nam udijeljuje i rečenici ,,nećete vi plaćat' kartu kad ste mi uljepšale dan“. I on je uljepšao naš.
U muzeju, na prvoj ploči koja vas uvodi u zbirku prve sobe, piše: ,,Možda biste željeli znati i da je gospođa Ela Kranjčević, piščevu zaovštinu prodala za 3.000 kruna, koje su joj trebale biti isplaćene tokom tri godine – nemamo, nažalost, dokaza da joj je cjelokupan iznos ikada isplaćen. Moguće je, dakle, da sada posmatrate eksponate za koje Institut koji više ne postoji, a osnovala ga je država koja više ne postoji, porodici duguje novac u valuti koja više ne postoji…“ Bosna je zemlja u kojoj stoje ovakvi opisi u muzejima. I hvala nebu da je tako.
I zaista se čini da je u Sarajevu sve misterija. Kada pitam vlasnicu najljepše poslastičarne u kosmosu ,,Otkuda naziv Egipat?“, ona mi odgovara da je njen otac bio obuzet tom zemljom i da je želio da istakne kako je tajna njegovog naširoko poznatog sladoleda čiji je izumitelj – ručno pravljene takozvane egipatske vanilije – ista kao i tajna piramida, što će reći nedokučiva. I samo po letimičnom pogledu na sladoled smeđe saharsko-pustinjske boje moraš da se složiš. Nakon što ga probaš, slažeš se još više. Čini se da je u Sarajevu sve misterija i neka tako i bude sve dok ima ukus sladoleda od vanile.
Teško je voljeti svoju zemlju, a ne osjećati duboku žal zbog nje. Još teže odgovoriti odakle si, ako si iz Bosne. Prihvatam tu težinu i prihvatam tu zemlju cijelu i neisparčanu, taj čitav naopako okrenut trougao sa svih onih 20 kilometara kvadratnih Neuma, to malo parče mora u okeanu. To smo, ipak, i mi sami. Zrnevlja soli u tegli svijeta. Zvijezde razbacane po noćnom nebu. Radne pčele u košnici. Vrijedni mravi na pašnjaku. Držimo se zajedno.
To je Bosna raspodijeljena u slikama. U prizorima se ljepše diše. I lakše ide uzbrdo. U prizorima sa vrha može da se nastani. Zar ne znaš da i u slikama može da se živi? Sarajevo je Bosna stišnjena u predjelima i ljudima. U čaršiji, sokacima i avlijama. U slikama. A bogami – ako se sjetimo Hanke Paldum – i u zvukovima.
,,Ali pamtim još one livade, one rijeke, one šume i puteljke…“
Marko Polo opisuje jedan most, kamen po kamen.
Ali koji kamen drži most? – pita Kublaj Kan.
Most ne drži ovaj ili onaj kamen – odgovara Marko, - već luk koji oni čine.
Kublaj Kan ćuti, razmišlja. Zatim dodaje: - Zašto mi govoriš o kamenju? Samo mi je do luka stalo.
Polo odgovara: Bez kamenja nema luka.
Nevidljivi gradovi, Italo Kalvino
Autorka: Vedrana Bogdanović