foto: Vedrana Bogdanović U Čačku sam. Ne, ne, u Kragujevcu sam. Ne, u stvari, u Milanovcu sam. Gornjem! Zapravo, u Teočinu sam. Ne, svuda sam! Ne, nije ni bitno, jer sam u Srbiji. Nakon svih onih zapadno i centralno evropskih lijepo je vratiti se. I poslije svega proživljenog i svega doživljenog mogu napokon da kažem ono izlizano, ali ne uvijek nužno i netačno: ,,Svuda pođi, svojoj kući dođi.“ Jer, nigdje nije kao kod kuće. Naravno, kuća može biti bilo šta i možeš kao puž da je nosiš sa sobom i u sebi, ali rijetko šta budi onaj osjećaj kao kad si svoj na svome. Kao kad si sa svojima. Niko te ne razumije više nego mjesta iz kojih dolaziš. I kuća možda jeste svuda, ali su tvoji samo na jednom mjestu. Barem u tom konvencionalnom kulturno etnološko-antropološkom smislu. Mnoge stvari nas odrede i pečatiraju za života, ali rijetko šta onoliko koliko mjesta iz kojih dolazimo; koliko zemlje iz kojih smo potekli. I rijetko šta razumijemo onoliko koliko ljude tih zemalja. Čak i onda kada se ne slažemo sa njima (a možda i posebno tada). Sjedim u kafani u Teočinu, u kojoj sam završila jer su igrom slučaja naši preci Česi i Srbi tu umiješali svoje prste zajedničkim snagama. Pobratimili se! Zamislite samo to! I to prije nešto više od jednog vijeka. Stotinu godina. Tomaš Masarik, obilazio je krajolike Srbije kao ja sada, i upoznao Jeremiju Nedića, kao ja sada Pericu, u jednoj (a bogme i jedinoj) maloj drvenoj kafani u Teočinu. Mada ja nisam predsjednik nijedne države, niti sam oslobodila išta kao on Čehoslovačku. Osim sebe. I ne želim da nipodaštavam izvojevanu pobjedu, ali osloboditi sebe takođe je velik’, i težak, poduhvat. Sjedim u planinama, koje beskompromisno iniciraju izvornu kuću i znam uvijek će sve biti u redu, jer ima mnogo više dobrote u ljudima. I jer ima toliko toga da se tek spozna. Zato hvala Jeremiji Nediću, što je hodao pješke duž Teočina sve do Čačka, da bi potom tamo uhvatio voz za Prag i putovao satima u kupeu sa delegacijom Kraljevine Jugoslavije u tradicionalnoj narodnoj nošnji i opancima, kako bi prisustvovao sahrani svog pobratima, i hvala Perici koji meni nije dozvolio da hodam pješke do Takova, nego me lično odvezao tamo, iako me poznaje svega pola sata i već mi nije dao da platim ovu prvu iskapljenu rakiju. Hvala Ani i Davidu što su mi otkrili ovu priču nad pričama, čehoslovačko-srpsku narodnu bajku, i pridružili me svome putu kroz Šumadiju i Rudničko-takovski kraj. Hvala i gospodinu u birtiji na čačanskoj pijaci, optočenoj starim novčanicama, ikonama svetitelja i slikama fudbalskih timova, koji su zaslužili da godinama kasnije budu uokvirenu, i to u ovakvom hramu. Hvala i njegovom gostu, Željku, što je htio da me uda za svog sina koji ne jede meso, pa im to remeti porodični odnos. Hvala i Perici, još jedanput, što se bori(o) da oženi moju tetku, koju zna samo iz mojih priča. Hvala i trijema mladim Francuskinjama, koje su se zaljubile u Srbiju i njene ukuse kada su je posjetile prvi put, pa odlučile da putuju po njenim pašnjacima, crkvama i seoskim domaćinstvima tragajući za receptima naše tradicionalne kuhinje, koji će se objediniti u njihovoj knjizi ,,At Serbian Table” u oktobru, jer su neka mjesta na njihovom proputovanju postala i naše usputne stanice. I znam da smo umnogome problematičan narod, i znam da sam samo na ovom jednom kratkom putovanju čula pregršt budalaština. I znam da to može zvučati često i užasno i zabrinjavajuće, ali ovi ljudi su dobri. U nasleđe im je ostavljeno loše. U koži im je žigosan takav mentalitet. I nekada stvarno jeste kasno za promjene. Ali, isto tako znam da nigdje drugo čim kročim na tlo novog mjesta, ne upoznam troje ljudi iste sekunde, koji mi ispripovijedaju svoje životne priče (jedna od njih je priča operske dive nastanjene nekada u Parizu, a sada u Kragujevcu, sa kojom se, ispostavilo, imamo iste poznanike!) na, snijegom prekrivenom, autobuskom stajalištu dok svi zajedno čekamo bus, koji ne dolazi. Obje ove stvari govore podosta o Srbiji. I obje su istina. Isto tako znam da mi nigdje drugo niko nije predložio da odem da spavam u manastiru, kada nemam gdje. I da nigdje drugo ljudi u ovolikoj mjeri ne znaju strane jezike, a opet se, uprkos tome, sporazumijevamo bolje nego igdje. Nigdje me ni ne časti rakijom čitava kafanica, nigdje mi njen gazda ne zove taksi da me vozi na mahom poznatu teletinu pod sačem kod Nemca i nigdje mi ne nude pečenje iz ovala u devet ujutru na buvljaku. Nigdje naznanac kog upoznam u šaragama busa, ne ,,naredi” vozaču istog da stane ispred kafanskog lokala i seoske prodavnice izvjesnog Perice, koja nije redovno stajalište, jer razumije našu misiju i traganje za potomcima Nedića, ma koliko ona suluda bila. Doduše, istina je da se nigdje ne može saznati više nego li u kafani. Jer, kako kaže Kapor: ,,Ono što je u antičkoj Grčkoj bio trg, osunčani javni prostor gde se izlazi, sreće, odvija društveni život, drže govori, sklapaju zavere i vrše prevrati, gde se pronalaze ljubavnici, stvara umetnost i govore stihovi, to je za Srbe, zbog klime u kojoj žive, kafana - mesto gde se ljudi sreću i gde se događa mnogo važnih stvari u našim životima.” Stoga, nije džabe ni opjevana toliko puta, niti opstala do dana današnjeg u istom obličju. Kasnije, ni taj Perica, ne vidi ideju suludom, iako su mu samo par minuta prije iz ,,čarobnog autobusa” izašla tri crtana lika odsvuda, ali bosansko-srpsko-češkog porijekla, u potrazi za preostalim članovima familije Nedića u selu, u omaž češko-srpskom pobratimstvu Masarika i Jeremije. Pa tako, jednog preostalog potomka i pozove na telefon, a on sada vozi kamione po Sloveniji, ali priča li priča... i razumije. Možda su ovi ljudi problematični, ali su svoji. Možda su ovi ljudi problematični, ali su iskreni do srži. Možda su ovi ljudi problematični, ali nikada ne glume. Možda su ovi ljudi problematični, ali su slobodni. Naposletku, možda su ovi ljudi problematični, baš zato što imaju probleme. Možda su ovi ljudi problematični, baš zato što imamo probleme. Ja nikad nisam oslobodila ništa kao Masarik Čehoslovačku. Nikad nisam oslobodila ništa, osim sebe. Autorka: Vedrana Bogdanović
Mingl kutak
Razglednica, Šumadijom: Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj
