foto: Canva, Vedrana Bogdanović
U Istanbulu sam. Gradu koji je više od svih drugih grad na vodi, grad pod vodom, grad iznad vode i najviše grad sa vodom. Kretanje kroz njegov ulični nervni sistem sa svim ćelijama, komorama, sudovima i krvnim zrncima bez iste bilo bi (gotovo) nemoguće. Voda čini da se osjetim slobodno, ali istovremeno i zastrašujuće. Pomisao da sam čitavim koritom vode odvojena od kopna na kome sam nastanjena i da se jedino preko nje mogu vratiti nazad čini da se osjetim odsječenom od ostatka svijeta. Nalaziti se na jednoj strani ovog grada, preći vodom brodom do druge, kako bih naposletku podvodnim metroom konačno stigla do treće u kojoj prebivam — sve to tjera me da zamišljam kako sam vodom zatočena, kako me voda obuzima, opkoljava i odnosi.
Sa druge strane, ploviti Bosforom kao da je to kakav običan povratak kući, čini da se osjetim oslobođeno. Po izlasku iz broda šetala sam se uskim, ali dakako krcatim i glasnim, Karaköy ulicama pored luke, iz kojih miriše riba, a voda je čak i na njima, u utrobi grada, jer sve se u vodu prosipa, sve u vodu ide, i voda nam sve to vraća. Sa tih mokrih ulica i štandova sa ribama otvorenih čeljusti me je divni Aleks pozvao da probam riblji kebab (balık dürüm) na šta sam vođena mirisima i gostoprimstvom pristala, nakon čega mi je pravio društvo, donosio cigare i čašćavao čajem koji deda iz lokala pored donosi na metalnoj tacni s drškom, izmilivši se iz svog kućnog gušta. Ako sam se ikada u životu osjetila kao Anthony Bourdain to je bio ovaj trenutak.
Osim što mi je otkrio ovaj njihov jednostavni, ali svakako specijalitet, kao i soseve koji uz njega idu, pričao mi je o Srbima koje je, zahvaljujući ovom poslu, upoznao. Aleks nosi duks sa natpisom "CRIMINAL LIFE" i tako se savršeno uklapa u haotičnu živost ovog uličnog teatra. Dok ga posmatram i divim se lakoći življenja koju (do)nosi sa sobom, ponovo razmišljam o tome koliko nam je malo potrebno za sreću. On to zna bez da o tome razmišlja.
Hvatam sebe kako mu zavidim na toj jednostavnosti, onda pogledam naokolo. Vidim one svima dobro poznate bijele plastične stolice u koje smo se svi mi zavaljivali tokom ljetne sparine, ipak nekako trpivši što nam komarci izjedaju noge, i vidim i plastični stolnjak cvjetnog dezena na stolu, izgreckan i pohaban na nekim mjestima, ali svrsishodniji, pa i ljepši (svakako iskreniji i sadržajniji!), od onih svih drugih, čistih, neulijepljenih i bez ogrebotina.
Podsjeća me taj stolnjak na one na selu, pod drvenim krovom satkanim grožđem, na sok na razblaživanje, tursku kafu iz džezve nalivanu samo u male šolje jugoslovenskih geometrijskih šara, na mušice unezverene i razletene na sve strane koje se ubijaju mušičarkom, onim što u našoj kući odvajkada zovemo lopatica. Podsjeća me na baku, Aleksa i sve one druge ljude u mom životu koji se zadovoljavaju sa ono malo što imaju. Podsjeća me da ja nisam takva. I podsjeća me da treba češće da budem.
Natjera me da ovdje ostanem, da ne jurim da vidim sve odjednom, da odmorim noge i da ispijem i treći čaj koji mi deda baš u ovom trenutku stavlja na sto. Ako mi nešto u našoj zemlji nedostaje to je što nemamo ovakvu i ovoliku kulturu ispijanja čaja. I to je prva stvar koju u Istanbulu primjećujem: vozač autobusa u jednoj ruci drži malu staklenu čašu oblika pješčanog sata, dok drugom ubacuje kofere putnika u prtljažnik, taksista istu šalicu drži na haubi svog žutog vozila, dekica hoda sa sivom tacnom naslaganom tim istim čašicama koje nude prolaznicima i (ne)umornim prodavačima ne tražeći ništa zauzvrat; kafići puni ljudi kao i kod nas, ali je na stolovima umjesto kafe običan čaj. Taj čaj na stolu, na užarenim i usijanim krovovima kola, u rukama vozača stegnut zlatnim prstenovima, na dokovima moreuza, na pločnicima, trotoarima i njihovim bolardima ili onim kratkim, ali širokim, stubovima na keju za koje se privoze čamci, govori o njihovoj umjetnosti uživanja.
U svom hostelu odmah po dolasku dobijam besplatan čaj na račun kuće, zajedno sa zelenom mandarinom, jer su ovdje mandarine zelene. Kasnije ću saznati da je u pitanju bodrumska mandarina koja ima zaštićeno geografsko porijeklo, a da je njena boja zelena jer u ranu jesen u mediteranskom dijelu Turske noćne temperature nisu dovoljno niske da bi razgradile hlorofil i dale kori narandžastu boju po kojoj su mandarine prepoznatljive. Kasnije čaj dobijam još jedanput na kuću kada vlasnik hostela i moj prijatelj vidi da čitam knjigu dok sjedim na stepenicama na malom šarenom jastuku i gledam na prostirući Bosfor u daljini. Želim da sam sirupasta mrlja domaćeg soka na ljepljivom stolnjaku.
Nekad mi se učini da se sve u ovom gradu prostire ka vodi. Kao da ću se u kojoj god uličici završim, na kraju neminovno kao toboganom spustiti put vode. Ne žalim se. Tako bi i trebalo da bude. A ponekad, dok idem do hostela, u ulici toj i ulicama paralelnim zbog neravnog terena i nadmorske visine, stvori se optička iluzija da su se voda i nebo spojili, dakle nastavak te uličice se ne vidi, čini se kao da se upravo tu završava i kao da ćeš ukoliko se približiš i zakoračiš upasti u provaliju. Propasti u prazno. Međutim, kad se zapravo približiš i odmakneš sa te tačke gledišta, iluzija nestaje, varka se gubi i stvarnost ponovo stupa na pozorišnu scenu. Ali ta stvarnost nije ništa manje bajkovita od optičkih snova.
Bogdan Bogdanović pisao je ,,Reći da se Amsterdam ne može odvojiti od vode svakako je suvišno. To se podrazumeva. Voda je pod nogama, čovek preko nje prelazi, vodu mora da obilazi, izađe na vodu, orijentiše se prema vodi, jer ga voda u stvari voda. Ne izađe li nekoliko minuta na vodu, nađe li se u spletu uličica koje, iako u neposrednoj blizini kanala, nisu na kanalima, - čovek se uznemiri: gde je voda? Gde je grad u vodi? I gde sam ja sada u tom gradu?" Za razliku od Amsterdama koji je grad na vodi, Istanbul je više od svega grad sa vodom. I sasvim pomalo grad nad vodom, ali ne nadmeno i pobjedonosno, niti likujući, nego više ovako: čitav život se odvija gore negdje gdje vode nema, a onda sasvim neočekivano krenemo se spuštati i eto je — voda. Kao naslikani pejzaž u koji želimo da zakoračimo i u njemu nestanemo. Ponekad, samo ponekad, na određenim tačkama to i uspijemo.
Autorka: Vedrana Bogdanović