U Minhenu sam. Tačnije, u vazduhu, na putu za Minhen. Uzlećemo. Moj sivi ranac koji staje u dimenzije ručnog prtljaga u avionu, a koji mi je jednom prilikom poklonila moja drugarica Ivona, jer je to bilo lakše nego otići u Dekatlon, u koji, ipak, rado idemo na kafu iz aparata u središtu prodavnice i zatim je pijemo na ribarskim ležaljka-stolicama pored raširenog šatora sa pecaroškim štapovima u rukama (ali tada nije bilo vremena za takvo nešto), i koji je ona dobila na poklon od Koka-Kole, koju ja ne volim osim jutrom nakon pijanstva (tad je piće bogova sa Olimpa), je nakon kilometara i kilometara pređenog puta, prevoznih sredstava, vozova, autobusa, aviona, pa čak i maršrutki, i svih onih drugih vozila na 4 točka, ali i onih na 2 poput bicikala, motora i mopeda, konačno pukao.
Kažem konačno kao da me to raduje, ali to nikako nije slučaj, i nemam problem da se opraštam od ljudi, gradova, mjesta i starih stanova, u kojima ostavljam isto tako stare verzije sebe, ali ova tragična, iako očekivana, smrt jednog sivog ranca pada mi teže nego što bi to, po mojoj slobodnoj pretpostavci, trebalo.
Sada kad sam naučila da se spakujem za 15 minuta za duge puteve, a da u toj malešni prostor smjestim, ako ne čitav, onda zasigurno pola svog života, koji uopšte nije toliko tanak i propustan, uključujući minimum 2 para knjiga od kojih ću ako budem dobre sreće (jer sreća može biti i loša) pročitati pola jedne, 3 loptice za žongliranje srednje veličine u 2 različite boje, nekoliko dugih kimona kupljenih po raznim gradovima, od kojih jedan uvijek na kraju iskoristim za spavanje i osjetim se kao žena koja je upravo otrovala svog imućnog muža u poodmaklim godinama, gomilu višebojnih marama i ešarpi, jer mi to pomaže da održim stil i sa ograničenom količinom donijete odjeće; crveni L’oreal karmin sa zlatnim poklopcem, braon naočare za sunce kakve su nosile naše mame u 2000-im; ponekada, u povratku, i stvari koje nisam planirala i koje ne bi trebalo da su tu: tradicionalni gruzijski rog za ispijanje vina naiskap bez predaha dobijen na osvojenom 1. mjestu iz poznavanja gruzijskog jezika, koji polako, ali sigurno odumire, i od koga mi je sada ostalo samo smješkanje i klimanje glavom uz, do besvjesti ponavljajuće, Gamarjoba; tuđi duks kao dokaz cikličnog kretanja na relaciji zaljubljivanje-prekid-rastanak, listiće čajeva sa bazara u Istanbulu, rakija sipana u 100ml providne bočice ubačene u zip-kesicu, drvena sovjetska tabakera sa izrezbarenim šarama uzeta na pijaci, upaljači sa ružnim slikama lijepih gradova iz kojih se vraćam, majica koju sam razmijenila za nečiji duks, a staje tu i pogled unazad, nostalgija, novi ljudi i njihove riječi, i nekada nepoznate ulice i zgrade...
Jednom sam u taj ranac spakovala čitav trg, a ja čak ni ne volim trgove. Ponijela sam i jednu brutalističku crkvu koju nisam stigla da vidim izbliza i jednu terasu koju jesam i na kojoj sam svako jutro pila crni čaj sa mlijekom i šećerom i gledala grad, a nekad mi se čini da sam isto tako mogla gledati i čitav svijet i spakovati ga sa sobom za ponijeti — ali ne ponesem, nego pojedem tamo, i izađem. Umjesto u ranac skladištim ga u sljepoočnice i čeonu režnjaču, za kasnije. Neću da posjedujem čitav svijet, hoću da ga doživljavam.
Ipak, da sam samo htjela, on bi stao u taj sivi Koka-Kola ranac koji sam dobila na poklon i koji mi je često bio i jedini saputnik, a od koga sada moram da se oprostim i učim se da mi ne bude žao, jer poživio je jedan dobar i sadržajan život, bio svuda i vidio mnogo. Za jedan prosječan životni vijek ranca, koji često traje par godina na putanji od kuće do škole i nazad, ili samo onoliko koliko je potrebno od zgrade do supermarketa, jer, sada već i ptice na grani znaju da plastičnoj kesi treba milijardu godina da se raspadne, a moj ranac se raspao nakon dvije i nije zagadio planetu, ali ju je spoznao ili makar njen dio. Živio je dugo i vidio mnogo. Samo nek je po redu!
I samo da i nekom novom koji dođe na njegovo mjesto, podarim, ako ne dugovječan, onda ispunjen život, jer šta će vječnost onome koji ne zna šta da radi s njom? I samo da i on ponese isto toliko ljudi, pejzaža, pogleda kroz prozor, strmih ulica, šarenih autobusnih sjedišta od kojih se ne vidi prljavština istih, i mnogo čega drugog, a da pritom ne bude teret nego olakšanje. Gomila na našim plećima ne mora uvijek da znači težina — nekad je to samo punoća.
A ja ću već naučiti kako da se opet spakujem u 15 minuta i pronaći tu crnu rupu u njemu, ispod proreza, koja stvari usisava u beskonačnost.
Jedan od mojih omiljenih filmova ,,Wristcutters: A Love Story“ osim što ima Tom Waits-a koga obožavam, sadrži i jednu ponavljajuću scenu-motiv: pošto ljudi koji su izvršili samoubistvo u ovom našem opipljivom svijetu, završe u istom, ali još gorem „životu nakon“, a iz straha da će, ako se ponovo ubiju završiti u još gorem od još goreg, krenu na svojevrsni roadtrip kroz ta prostranstva nalik američkim prerijama, samo siv(lj)im, u njihovim kolima ono što padne ispod suvozačevog sjedišta, zauvijek nestaje i nikada ponovo ne može biti pronađeno, osim u onim baš magičnim trenucima.
Moj sivi ranac, moj dobri prijatelj, moj kompanjon, izgleda je negdje imao sašivenu tu crnu rupu u koju bi gomila mojih stvari samo propala, jer, inače, ne mogu da smislim bolje objašnjenje, kako bi sve to uvijek i bez izostanka unutra stalo. Ta rupa bi se čarobnjački zašila sama kada završim pakovanje, kao rana kad zacijeli ili ožiljak koji magijski nestaje u natprirodnim filmovima i serijama, i ponovo otkopčala svoj rajsferšlus kada stignemo, a iz nje se izmigoljile uspomene, jedna po jedna, poput onoga kada mađioničar vadi beskonačne nizove marama iz šešira. Ispod svakog sloja krije se neki drugi. A ispod čega se ja krijem?
Autorka: Vedrana Bogdanović