foto: AI
U Kopenhagenu sam. Ako sam maloprije i rekla da je Malme u Švedskoj Lazy Town ili onaj gradić sav u geometrijskim oblicima iz Noddy-ja, ili uostalom bilo kog drugog crtanog filma, onda je Kopenhagen sve to u jednom. I ako sam prethodno poredila Malme sa Venice Beach-om, to je bilo samo zato što još nisam posjetila Kopenhagen. I ako sam rekla da je Malme idealan grad za vožnju bicikala, to je zato što nisam znala da su u Kopenhagenu biciklisti toliko zbrinuti, da se nerijetko osjećaš kao da vlada opresivni režim nad pješačacima ili vozačima, ili jednostavno oboma podjednako. Doduše, još nisam bila u Amsterdamu tokom dana, i možda ovaj put ne bi trebalo da trčim pred rudu i ponovo ishitreno donosim zaključke. A i možda mi se Kopenhagen više dopada, jer mi tamo nisu ukrali dva bicikla, za razliku od Malme-a, i ne moram zbog toga da platim 6.000 kruna. Švedskih, doduše. Da su danski već bi bilo nepodnošljivo.
Danska, zemlja sa najvećim standardom, najboljim platama i najskupljim provodom za turiste. Danska, zemlja koja je godinama i godinama zaredom bila proglašavana najsrećnijom zemljom na svijetu. I otvoreno priznajem da nisam vjerovala u to nijedne jedine sekunde, a posebno ne nakon one u kojoj sam saznala na čemu je to istraživanje zasnovano — na tome da se stanovnicima svake zemlje postavi pitanje ,,Koliko ste srećni na skali od 1 do 10?”, a kada živiš u zemlji kojoj na papiru slabo šta fali (kao, naprimjer, Finskoj, koja par godina unazad nosi prvo mjesto, i koju, takođe još nisam posjetila — osim u snovima — pa ne mogu još ništa pouzdano da tvrdim), a onda kada na papiru ništa ne fali i onda kada ti na šalteru, u čijem si redu čekao 2 sata, ne kažu da ti fali još jedan papir, tada je baš teško priznati i/ili objasniti da se osjećaš nezadovoljno i loše, odnosno nesrećno. A možda je samo lako tvrditi ovakvo nešto kada si osoba sa Balkana i tako utješiti sebe. Naposletku, možda samo treba da napravimo više staza za bicikliste. Sendviči i dalje mogu da ostanu 4€, umjesto 20.
Nisam znala da i u zemljama Skandinavije kradu bicikle. I to u Švedskoj! Nije li to ,,uređena zemlja za razliku od ove ovdje naše” kada je posmatramo mi odozdo, sa brdovitog Balkana? Ne znam zašto, a možda je to i neki moj lokal patriotizam i nepokolebljiva vjera u naše ljude, ali ne mogu da zamislim da mi tamo ukradu bicikl. Možda, jer tamo ni ne vozim bicikl. Naprimjer, za razliku od toga jako mi je lako zamisliti da mi odnesu auto. Uvijek sam vozila mala kola, pa bi bilo sasvim lako odnijeti ih i na rukama. Ne znam kako je naš kradljivac bicikala odnio njih. Sigurno ne na rukama. Zato mi je teško to da prihvatim.
Ruku na srce, ostavile smo ih otključanim i munjevito sjurile s njih utrčavši u pozorište na predstavu na koju smo kasnile, jer smo se predugo zadržale na vjetru koji šiba naše obraze pored ledene vode sjevera. Nakon završetka predstave, ne duže od sat vremena posle, ushićeno smo izašle iz sale, jer je Miona željela da je naučimo da vozi (zbog toga što nije znala kako, ja sam je vozila sve vrijeme na korpi, koja i nije korpa, što je ovdje vjerovatno i ilegalno sudeći po zbunjenim pogledima prolaznika, ili im je možda samo strano da se zabavljaju) , i vidjele da su ,,naša” oba bicikla nestala. S obzirom da smo ista iznajmile, po isteku našeg najma, od aplikacije dobile smo poruku da vozila nisu vraćena zbog čega moramo da platimo 6.000 kruna, ili dostavimo bicikla u kratkom roku. Nijedno od to dvoje nije bilo moguće, a nama se vozilo bajsom kroz grad, i Mioni se isprobavala vožnja, pa smo kupile voznu kartu do Danske, prešle preko Eresundskog moreuza, i ubrzo bile daleko, na teritoriji nove zemlje, u kojoj nikakva pravila nismo prekršile, i u kojoj ništa nikome ne dugujemo. Iste one u kojoj ponovo preko aplikacije iznajmljujemo 2 bajsa i vozikamo se do mile volje, slobodno i bezbrižno. Razbibriga kao produkt Mionine blokirane kartice sa koje Šveđani ne mogu da nam skinu 700€, i kao produkt kopenhagenske saobraćajne infrastrukture, koja sve radi u korist biciklistima. Oslobađajuće je ne brinuti se u stranoj zemlji nimalo o javnom prevozu, plaćanju istog, metro stanicama, pogrešnim stajalištima, i pravom smjeru tramvaja, nego samo ići, glavom bez obzira, i sa vjetrom u kosi, i tako završiti na drugoj strani grada, pored obale, za svega nekoliko minuta, što bi se vožnjom automobila ili gradskog busa dupliralo, dok bi se lični doživljaj prepolovio.
Biciklima smo posjetile i Kristijaniju – nezavisnu četvrt na teritoriji ovog glavnog grada, stvorenu 70-ih godina na mjestu napuštene vojne kasarne, sa sopstvenim ,,režimom”, izgledom i pravilima. Odnosno, bez pravila. Samo i vidjeti takvo nešto bilo je neprocjenjivo, a tek proći njenim uličicama, na bajsu za jedno dok vas je dvoje, sa grotesknim izgledom seoskog poštara Mileta na tomosu, kao kroz kakav tek postavljen filmski set za vestern ili favele Južne Amerike. U Kristijaniji možeš da radiš šta hoćeš, a mir je zagarantovan. Ipak ne treba zaboraviti: previše slobode isto je kao i premalo je.
Nijedna od nas četiri nije imala internet, što ja upražnjavam kao važno pravilo, kako na putovanjima, tako i kod kuće, jer ne treba biti vazda na raspolaganju, iako je to znalo da me dovede do raznoraznih gubljenja, lutanja i zavrzlama, ali unatoč tome sada najvrijednijih uspomena. Želim da tako i ostane. Nikada ne bih trampila iskustva za (lažnu) sigurnost.
Elem, u jednom momentu smo se razdvojile i zbog nedostatka interneta nismo bile u mogućnosti da se čujemo. Tako smo, Miona i ja, dok smo slušale muziku ispred plavo-bijele drvene prodavnice nalik onim starinskim kućama na pumpama pored američkih cesti u pustinjama na ruti autoputa 66, ili duž teksaških prostransatava, na čijim su frižiderima i klupama ljudi pili pivo, a otvarač za isto stajao je obješen o kvaku marketa, napisale poruku na bijeli karton za njih, koja je glasila otprilike ovako ,,Otišle smo na jezero, nađite nas tamo pored gitare”. Okačile smo je za oronulu ogradu iza panjeva na kojima smo sjedile i nestale put vode.
Niko nam nije ukrao bicikle u Danskoj, ali nismo ih sada ni ostavile otključane. Niko nam nije ukrao bicikle u Danskoj — možda su oni zaista najsrećniji narod na svijetu. Niko nam nije ukrao bicikle u Danskoj, ali smo za sendvič platile kao da jeste. Niko nam nije ukrao bicikle u Kopenhagenu, ali ovaj glavni grad-minijaturu moguće je i čitavog prešetati za svega 45 minuta, a ja bih bicom da se vozim oko cijelog svijeta.
Autorka: Vedrana Bogdanović