Foto: AI Polako, ali sigurno, gazimo u sezonsko doba koje je dovoljno hladno da možemo opravdano i bez griže savjesti da ostanemo ušuškani kod kuće ispod ćebeta, dovoljno toplo da se ne smrzavamo i dovoljno živopisno da možemo da ga romantizujemo. I osim što je melanholična, jesen je i nostalgična. Pri tome uopšte ne mislim na žal za ljetom, jer koliko god ono mnogima bilo asocijacija na sunce i neminovnu sreću njime prouzrokovanu pomalo nam, baš zbog toga, stvara i pritisak, upravo onaj koji je Rohmer u svom filmu ,,The Green Ray” najvjerodostojnije predočio. Zato nam, za razliku od ljeta, nadolazeća jesen dopušta da budemo spori, da se zatvorimo u četiri zida, ušuškamo u krevetu i dozvolimo sebi malo tog komfora u statičnosti. To je vrijeme godine kada je sasvim u redu izlazak sa društvom zamijeniti gledanjem serija kod kuće. I to, većinski, onih starih. Šta je to u vezi sa jesenjom atmosferom što neizostavno budi nostalgiju u nama, i to često za vremenima u kojima možda nismo ni živjeli? I zašto baš svijet kinematografije devedesetih i ranih dvijehiljaditih neminovno evocira jesenja osjećanja unutar nas? Kako je došlo do toga da se svi epiteti kojima se opisuje ovo doba godine (čitaj: ušuškanost, toplina, mir) neizostavno vezuju i za osjećaje prijatnosti i nostalgije? Kada su jesen i nostalgija postali sinonimi? I još bitnije, zašto? Mislim da se veliki dio odgovara na ovo pitanje krije upravo u našem kućno-bioskopskom repertoaru tokom kišnih oktobarskih dana. Tokom ovog godišnjeg doba ne samo da smo navikli da bezbrižno ostanemo u udobnosti svog doma ispred televizora (a sada laptopa i telefona) nego je to ostajanje uvijek u korelaciji sa programom na ekranu koji nam nudi još intenzivniji doživljaj te udobnosti. Odnosno, okrećemo se ka gledanju serija i filmova koje smo već ranije gledali. Gledanje istih stvari iznova nas instant uvodi u takvo stanje komfora – nalazimo se pred nečim već poznatim od ranije, nečim što znamo da nam prija, nečim u čemu znamo da ćemo uživati - jer se to nešto već desilo. Tako se isključuje rizik koji je često inicijator emocija koje nam ponekad nisu najprijatnije, zbog toga što se nalazimo pred nečim čiji ishod ne možemo da znamo negoli samo pretpostavimo. Kod repeticije nema te doze nepredvidljivost, koja je jedna od ključnih stavki za razbijanje zone lagodnosti. Drugi dio odgovara se nalazi u trendu estetizovanja prošlosti nastalom kao produkt aktivnosti generacije Z u digitalno skrojenom svijetu. Ekspanzija tog trenda svoje korijene vuče iz njihove sklonosti za romantizacijom svega, pa makar se ona zadržala samo u formatu 16:9 i nikada ne implementirala u ovaj opipljivi svijet. To se onda svodi na estetizaciju uobičajenih ljudskih trenutaka – ispijanje kafe i čaja, čitanje knjige, šetnja kroz park, slušanje muzike u sobi. I nekako baš ti momenti i dolaze najviše do izražaja tokom jeseni – i na ekranu u nostalgičnim TV serijama devedesetih i dvijehiljaditih. Baš zato, sa sezonskim opadanjem lišća u paketu dolazi i gledanje starih serija čiji plot se uglavnom svodi na ,,sitne” životne trenutke i međuljudske odnose. I u 99% slučajeva radnja serije i jeste u nekom malom mjestu – gradić u kome se svi međusobno poznaju i pozdravljaju – i koje čak i kad vrijeme dešavanja radnje nije jesen, obiluje tim toplim narandžasto-braon tonalitetom i bliskošću koju ova ušuškana godišnja sezona sa sobom neminovno donosi. Kratka lista takvih nostalgičnih TV serija: Twin Peaks One Tree Hill Desperate Housewives The O.C. The Vampire Diaries
Autorka: Vedrana Bogdanović