Mingl kutak

Preporuke filmova na Festivalu autorskog filma: Prozor u svijet među javom i međ' snom

Preporuke filmova na Festivalu autorskog filma: Prozor u svijet među javom i  međ' snom

foto: Dragana Krtinić

U periodu od 20. do 27. novembra na više različitih lokacija u Beogradu održaće se 32. izdanje  Festivala autorskog filma, dok njegov ovogodišnji vizuelni identitet predstavlja motiv voza,  odnosno preciznije – prozor voza pred kojim se smjenjuju prizori života, često harmonično, a  još češće ubrzano, nejasno i haotično, stvarajući sliku za koju nam je ponekad teško da  odredimo je li java ili san, rekonstruišući (ili bolje rečeno dekonstruišući?) tako naša sjećanja.  Takvi su i filmovi koje nam ovog novembra FAF donosi, a takav je i sam FAF sve ove godine  svojoj publici – prozor u svijet. Zato vam ispod nudim filmove koji su prozor u različite  svijetove, nekada realne, nekada magijske, ali uvijek one koje ni nadrealnost (ukoliko je ima)  ne čini manje stvarnim (ako ne baš upravo suprotno).  

1. Gradiva  

Francuski film o srednjoškolskom putovanju u Italiju, tačnije Napulj, ruševine Pompeja  i vulkan Vezuv. Baš onako kako i tlo vulkana podrhtava spremajući se da eruptira, tako  i emotivna stanja grupe francuskih srednjoškolaca na ekskurziji podrhtavaju kroz čitavo  trajanje filma, dok konačno na kraju ne dostignu svoju kulminaciju i sva lava  nakupljana unutar njih ne krene da isplivava na površinu. Nasuprot snažnim emocijama  likova, stoje statične antičke statue, mrtva kultura i jedan zauvijek zamrznut svijet, pa  zato i sam film nije dinamičan, nego radije topao, meditativan i atmosferičan, vodeći  nas kroz metež napuljskih ulica i mirnoću njegove prirode, uvijek na granici međ' javom  i međ' snom, gdje se ono što je istina otkriva na jedan krajnje poetičan, ali bolan, način.  

2. Privid beskrajnog leta  

Privid kao riječ koja možda i najbolje opisuje ovogodišnji festivalski prozor i kao spona  među svim filmovima različitih žanrova, pristupa i zemalja iz kojih potiču. Ovaj Privid  beskrajnog leta je intimni dokumentarac, a potekao je iz Južne Amerike, pravo iz  Argentine, tako što je njegov reditelj preko 25 godina pratio odrastanje dvije  nerazdvojne rođake u prostranstvima argentinske travnate nizije. Stoga, ono što je na  početku dječija igra, najčešće maštovita i bezazlena (i nadasve, snolika!), prerasta  tokom godina u studiju o vremenu, sjećanju i ženskom iskustvu (nesnolikom!), u  južnoameričkom miljeu pampi.  

3. Svaki put  

Možda i više nego granice između snova i stvarnosti, ovdje se brišu granice između  prošlosti i sadašnjosti, jer naposletku sve što smo doživjeli, sa određenom vremenskom  distancom, pretvara se u jedan san, kada mu se vratimo. Postoji jedan japanski film iz 

1998. godine, reditelja Hirokazu Kore-ede-e (čiji novi film je, takođe, u rasporedu  ovogodišnjeg festivala) – Posle života – u kome se ljudima nakon smrti nudi mogućnost  da odaberu jedno sjećanje iz svog života na javi i proživljavaju ga ostatak vječnosti.  Postoji jedna bitna stvar – kada odaberu tu jednu memoriju, ostatak njihovog života  biva zaboravljen i izbrisan, a čini se da je to ono što se desilo i junacima (majka, mlađa  ćerka i jedan tinejdžer) ovog filma nakon doživljenog gubitka. Posle tragedije – smrt  ćerke, sestre i djevojke – oni odlaze na zajedničko putovanje na Tenerife, gdje njihovo  držanje za sjećanje na taj gubitak biva projektovano toliko snažno, da više, kao  gledaoci, nismo sigurni šta se odigrava u biti, a šta samo u glavama naših protagonista.  Dok kod Gradive, ovi nadrealno-bajkoviti dijelovi nikada ne dosegnu na platno, kod  Svaki put oni doživljavaju svoj pun vrhunac i vode nas na magičan put kroz predjele  ličnog, imaginativnog, svijeta, postavljajući istovremeno pitanje: može li naše sjećanje  na nešto (nekoga) biti toliko jako da zamrači stvarnost (sadašnjost)?  

4. Look Back 

Kad smo već kod iznad pomenutog japanskog režisera Hirokazu Koreeda-e, čiji  prethodni film – Čudovište – je, takođe, bio prikazivan na Festivalu autorskog filma, a  predstavljao je divno poigravanje sa onim šta vidimo i onim u šta vjerujemo, pametno  koketirajući sa stvarnošću koja nam izgleda istinita ili ne u zavisnosti od različitih  perspektiva iz kojih u nju gledamo. Baš kao i u Priv idu beskrajnog leta, i ovdje  nositeljke filma jesu dvije djevojčice (sasvim drugačije u svojoj pojavnosti: jedna tiha  i povučena, druga darovita i puna samopouzdanja) iz malog grada čije prijateljstvo i  zajedničko jurenje sna da postanu crtačice mange pratimo u rasponu od 13 godina. 

5. Hronovizor  

A kada smo već i kod tematike ljudskog sjećanja – onoga što pamtimo, onoga kako to  pamtimo (vjerodostojno ili uljepšano), i onoga što bismo htjeli od svega toga da  sačuvamo ili izbrišemo – trebalo bi pomenuti i film Hronovizor, u kome filozofkinja  Beatris Kurt istražujući ljudsko pamćenje otkriva hronovizor – mistični uređaj,  navodno napravljen u 20. vijeku i u uskoj vezi sa benediktskim monasima i  Vatikanom, za koji se tvrdi da može da fotografiše prošlost i prikaže je na  televizijskog ekranu za gledanje. To i takvo otkriće izmješta je iz njenog stana, ka  skrivenim bibliotekama Njujorka, pa sve do Italije, što će je dalje odvesti na korak od  revolucionarnog saznanja.  

6. Sve što s tobom nije u redu

Prateći nit ženskih prijateljstava, ali i nošenja sa gubitkom bliskih osoba, dolazimo do  filma Sve što s tobom nije u redu, povezujući dvije djevojke koje se upoznaju preko  interneta, neposredno nakon smrti majke jedne od njih. Vođena emotivnom  nestabilnošću, ona putuje iz Slovenije u mali primorski grad u Njemačkoj kako bi  posjetila drugu djevojku i brinula o njoj tokom njene bolesti. Međutim, njihova  bliskost, a posebno iskrenost, biva stavljana na test jednom kada se sretnu uživo. Šta  je zapravo stvarnost i ko se skriva iza čega? 

7. Vidim samo lepe stvari  

Ova ista nit vodi nas i do jednog drugog filma – Vidim samo lepe stvari – gdje se  razvija neočekivana bliskost između dvije žene: jedne starije, odgovorne i uvijek  ozbiljne doktorke i mlađe, nove medicinske sestre. Dok je prva upala u kolotečinu  života iz koje ne zna kako da izađe, druga se tek za život priprema dok usput krije  tajnu i pokušava da pobjegne od svoje prošlosti. Film nas na jedan kontemplativan  način ušuškava u svijet Čehoslovačke 80-ih godina, posebno onih sa margine – romkinja u bolnici u kojoj obje žene rade, istovremeno istražujući širi društveni  kontekst, ali i manje intimne borbe sa sopstvenim rutinama i životnim očekivanjima.  Šta onda kada naizgled imamo sve, ali ipak osjećamo da nešto fali? Na ivici stvarnosti  i fantazije, film prikazuje, nikad izrečenu borbu, sa monotonijom na oko srećnog  života, i svim načinima da se iz nje izađe (jedno od njih bivajući kreiranje  neočekivanog odnosa sa nekim nimalo sličnim nama).  

8. Crni novac za bele noći  

Još jedna medicinska sestra kao glavna junakinja, sa mužem koji radi na željeznici,  oboje u svojim 60-im godinama, čiji je životni san da jednog dana otputuju zajedno  vozom za Sankt Peterburg kako bi tamo doživjeli bele noći. Zbog jačine toga sna, oni  godinama udruženi, štede novac sakupljen od sitnih prevara, odnosno crni novac.  Međutim, kada rat u Ukrajini počne 2022. godine, turistička agencija nestaje sa svom  njihovom ušteđevinom, a njihov odnos počinje da blijedi i da se ogoljeva u svoj  svojoj suštini jednom kada ovaj zajednički san kome su oboje posvetili svoj život  počinje da se gubi, postajući sve više daleka fantazija, nego li bliska i dugo iščekivana  nada. Tada kroz tragikomičnost i crni humor, na površinu počinju izlaziti svi potisnuti  i skriveni porodični sukobi praćeni moralnim dilemama, u čijoj srži nije osuda, nego li  rađe pitanje do koje granice socijalno-politički kontekst može da ugrozi nečiji dugo  građeni brak i ljubavno-porodični život?  

9. Zabranjena tetka  

Film Zabranjena tetka, takođe, propituje čuvane i dugo skrivane porodične tajne,  ovog puta u dokumentarnoj formi, kada glumica i rediteljka kreće na putovanje iz  Australije u ruralne sredine Srbije kako bi istražila život svoje tetke – frizerke iz Užica – o kojoj njena porodica nikada nije smijela ili htjela da govori i koju ona  nikada nije upoznala. Na početku je to svjedočanstvo koje oslikava portret jedne  živopisne i slobodne žene, vremenom se pretvarajući sve više u priču o  višegeneracijskoj traumi i patrijarhalnom nasilju koje je oblikovalo život četiri žene iz  porodice.  

10. Revolucionari nikada ne umiru 

Još jedan dokumentarac iz ovogodišnje selekcije festivala – Revolucionari nikada ne  umiru – jeste film palestinskog reditelja Mohanada Jakubija, koji nastaje kao njegov  lirsko-lični odgovor na pozov za saradnju u formi pisama libanskoj rediteljki, ratnoj fotografkinji i dopisnici, Žoselin Sab, koji ona nikada nije dobila, preminuvši prije  toga. Kroz ovaj poetski esej on pripovjeda o jednoj od najbitnijih ličnosti u arapskoj i  libanskoj istoriji, koja je kroz svoj rad istraživala teme sjećanja, rata, nasleđa, istorije,  identiteta i položaja ljudi na Bliskom Istoku – teme od posebnog značaja za zemlju iz  koje je potekla, razoreni Bejrut kao njen rodni grad, i pokušaje da kroz arhivske  snimke vrati izgubljenu istoriju jednog naroda uništenu u građanskom ratu i  rekonstruiše duh predratnog života svojih ljudi. 

Autorka: Vedrana Bogdanović

 

Najnovije