foto: Dragana Krtinić
U periodu od 20. do 27. novembra na više različitih lokacija u Beogradu održaće se 32. izdanje Festivala autorskog filma, dok njegov ovogodišnji vizuelni identitet predstavlja motiv voza, odnosno preciznije – prozor voza pred kojim se smjenjuju prizori života, često harmonično, a još češće ubrzano, nejasno i haotično, stvarajući sliku za koju nam je ponekad teško da odredimo je li java ili san, rekonstruišući (ili bolje rečeno dekonstruišući?) tako naša sjećanja. Takvi su i filmovi koje nam ovog novembra FAF donosi, a takav je i sam FAF sve ove godine svojoj publici – prozor u svijet. Zato vam ispod nudim filmove koji su prozor u različite svijetove, nekada realne, nekada magijske, ali uvijek one koje ni nadrealnost (ukoliko je ima) ne čini manje stvarnim (ako ne baš upravo suprotno).
1. Gradiva
Francuski film o srednjoškolskom putovanju u Italiju, tačnije Napulj, ruševine Pompeja i vulkan Vezuv. Baš onako kako i tlo vulkana podrhtava spremajući se da eruptira, tako i emotivna stanja grupe francuskih srednjoškolaca na ekskurziji podrhtavaju kroz čitavo trajanje filma, dok konačno na kraju ne dostignu svoju kulminaciju i sva lava nakupljana unutar njih ne krene da isplivava na površinu. Nasuprot snažnim emocijama likova, stoje statične antičke statue, mrtva kultura i jedan zauvijek zamrznut svijet, pa zato i sam film nije dinamičan, nego radije topao, meditativan i atmosferičan, vodeći nas kroz metež napuljskih ulica i mirnoću njegove prirode, uvijek na granici međ' javom i međ' snom, gdje se ono što je istina otkriva na jedan krajnje poetičan, ali bolan, način.
2. Privid beskrajnog leta
Privid kao riječ koja možda i najbolje opisuje ovogodišnji festivalski prozor i kao spona među svim filmovima različitih žanrova, pristupa i zemalja iz kojih potiču. Ovaj Privid beskrajnog leta je intimni dokumentarac, a potekao je iz Južne Amerike, pravo iz Argentine, tako što je njegov reditelj preko 25 godina pratio odrastanje dvije nerazdvojne rođake u prostranstvima argentinske travnate nizije. Stoga, ono što je na početku dječija igra, najčešće maštovita i bezazlena (i nadasve, snolika!), prerasta tokom godina u studiju o vremenu, sjećanju i ženskom iskustvu (nesnolikom!), u južnoameričkom miljeu pampi.
3. Svaki put
Možda i više nego granice između snova i stvarnosti, ovdje se brišu granice između prošlosti i sadašnjosti, jer naposletku sve što smo doživjeli, sa određenom vremenskom distancom, pretvara se u jedan san, kada mu se vratimo. Postoji jedan japanski film iz
1998. godine, reditelja Hirokazu Kore-ede-e (čiji novi film je, takođe, u rasporedu ovogodišnjeg festivala) – Posle života – u kome se ljudima nakon smrti nudi mogućnost da odaberu jedno sjećanje iz svog života na javi i proživljavaju ga ostatak vječnosti. Postoji jedna bitna stvar – kada odaberu tu jednu memoriju, ostatak njihovog života biva zaboravljen i izbrisan, a čini se da je to ono što se desilo i junacima (majka, mlađa ćerka i jedan tinejdžer) ovog filma nakon doživljenog gubitka. Posle tragedije – smrt ćerke, sestre i djevojke – oni odlaze na zajedničko putovanje na Tenerife, gdje njihovo držanje za sjećanje na taj gubitak biva projektovano toliko snažno, da više, kao gledaoci, nismo sigurni šta se odigrava u biti, a šta samo u glavama naših protagonista. Dok kod Gradive, ovi nadrealno-bajkoviti dijelovi nikada ne dosegnu na platno, kod Svaki put oni doživljavaju svoj pun vrhunac i vode nas na magičan put kroz predjele ličnog, imaginativnog, svijeta, postavljajući istovremeno pitanje: može li naše sjećanje na nešto (nekoga) biti toliko jako da zamrači stvarnost (sadašnjost)?
4. Look Back
Kad smo već kod iznad pomenutog japanskog režisera Hirokazu Koreeda-e, čiji prethodni film – Čudovište – je, takođe, bio prikazivan na Festivalu autorskog filma, a predstavljao je divno poigravanje sa onim šta vidimo i onim u šta vjerujemo, pametno koketirajući sa stvarnošću koja nam izgleda istinita ili ne u zavisnosti od različitih perspektiva iz kojih u nju gledamo. Baš kao i u Priv idu beskrajnog leta, i ovdje nositeljke filma jesu dvije djevojčice (sasvim drugačije u svojoj pojavnosti: jedna tiha i povučena, druga darovita i puna samopouzdanja) iz malog grada čije prijateljstvo i zajedničko jurenje sna da postanu crtačice mange pratimo u rasponu od 13 godina.
5. Hronovizor
A kada smo već i kod tematike ljudskog sjećanja – onoga što pamtimo, onoga kako to pamtimo (vjerodostojno ili uljepšano), i onoga što bismo htjeli od svega toga da sačuvamo ili izbrišemo – trebalo bi pomenuti i film Hronovizor, u kome filozofkinja Beatris Kurt istražujući ljudsko pamćenje otkriva hronovizor – mistični uređaj, navodno napravljen u 20. vijeku i u uskoj vezi sa benediktskim monasima i Vatikanom, za koji se tvrdi da može da fotografiše prošlost i prikaže je na televizijskog ekranu za gledanje. To i takvo otkriće izmješta je iz njenog stana, ka skrivenim bibliotekama Njujorka, pa sve do Italije, što će je dalje odvesti na korak od revolucionarnog saznanja.
6. Sve što s tobom nije u redu
Prateći nit ženskih prijateljstava, ali i nošenja sa gubitkom bliskih osoba, dolazimo do filma Sve što s tobom nije u redu, povezujući dvije djevojke koje se upoznaju preko interneta, neposredno nakon smrti majke jedne od njih. Vođena emotivnom nestabilnošću, ona putuje iz Slovenije u mali primorski grad u Njemačkoj kako bi posjetila drugu djevojku i brinula o njoj tokom njene bolesti. Međutim, njihova bliskost, a posebno iskrenost, biva stavljana na test jednom kada se sretnu uživo. Šta je zapravo stvarnost i ko se skriva iza čega?
7. Vidim samo lepe stvari
Ova ista nit vodi nas i do jednog drugog filma – Vidim samo lepe stvari – gdje se razvija neočekivana bliskost između dvije žene: jedne starije, odgovorne i uvijek ozbiljne doktorke i mlađe, nove medicinske sestre. Dok je prva upala u kolotečinu života iz koje ne zna kako da izađe, druga se tek za život priprema dok usput krije tajnu i pokušava da pobjegne od svoje prošlosti. Film nas na jedan kontemplativan način ušuškava u svijet Čehoslovačke 80-ih godina, posebno onih sa margine – romkinja u bolnici u kojoj obje žene rade, istovremeno istražujući širi društveni kontekst, ali i manje intimne borbe sa sopstvenim rutinama i životnim očekivanjima. Šta onda kada naizgled imamo sve, ali ipak osjećamo da nešto fali? Na ivici stvarnosti i fantazije, film prikazuje, nikad izrečenu borbu, sa monotonijom na oko srećnog života, i svim načinima da se iz nje izađe (jedno od njih bivajući kreiranje neočekivanog odnosa sa nekim nimalo sličnim nama).
8. Crni novac za bele noći
Još jedna medicinska sestra kao glavna junakinja, sa mužem koji radi na željeznici, oboje u svojim 60-im godinama, čiji je životni san da jednog dana otputuju zajedno vozom za Sankt Peterburg kako bi tamo doživjeli bele noći. Zbog jačine toga sna, oni godinama udruženi, štede novac sakupljen od sitnih prevara, odnosno crni novac. Međutim, kada rat u Ukrajini počne 2022. godine, turistička agencija nestaje sa svom njihovom ušteđevinom, a njihov odnos počinje da blijedi i da se ogoljeva u svoj svojoj suštini jednom kada ovaj zajednički san kome su oboje posvetili svoj život počinje da se gubi, postajući sve više daleka fantazija, nego li bliska i dugo iščekivana nada. Tada kroz tragikomičnost i crni humor, na površinu počinju izlaziti svi potisnuti i skriveni porodični sukobi praćeni moralnim dilemama, u čijoj srži nije osuda, nego li rađe pitanje do koje granice socijalno-politički kontekst može da ugrozi nečiji dugo građeni brak i ljubavno-porodični život?
9. Zabranjena tetka
Film Zabranjena tetka, takođe, propituje čuvane i dugo skrivane porodične tajne, ovog puta u dokumentarnoj formi, kada glumica i rediteljka kreće na putovanje iz Australije u ruralne sredine Srbije kako bi istražila život svoje tetke – frizerke iz Užica – o kojoj njena porodica nikada nije smijela ili htjela da govori i koju ona nikada nije upoznala. Na početku je to svjedočanstvo koje oslikava portret jedne živopisne i slobodne žene, vremenom se pretvarajući sve više u priču o višegeneracijskoj traumi i patrijarhalnom nasilju koje je oblikovalo život četiri žene iz porodice.
10. Revolucionari nikada ne umiru
Još jedan dokumentarac iz ovogodišnje selekcije festivala – Revolucionari nikada ne umiru – jeste film palestinskog reditelja Mohanada Jakubija, koji nastaje kao njegov lirsko-lični odgovor na pozov za saradnju u formi pisama libanskoj rediteljki, ratnoj fotografkinji i dopisnici, Žoselin Sab, koji ona nikada nije dobila, preminuvši prije toga. Kroz ovaj poetski esej on pripovjeda o jednoj od najbitnijih ličnosti u arapskoj i libanskoj istoriji, koja je kroz svoj rad istraživala teme sjećanja, rata, nasleđa, istorije, identiteta i položaja ljudi na Bliskom Istoku – teme od posebnog značaja za zemlju iz koje je potekla, razoreni Bejrut kao njen rodni grad, i pokušaje da kroz arhivske snimke vrati izgubljenu istoriju jednog naroda uništenu u građanskom ratu i rekonstruiše duh predratnog života svojih ljudi.
Autorka: Vedrana Bogdanović