Mingl kutak

Ko nam je dao pravo da komentarišemo ženska tela?

Ko nam je dao pravo da komentarišemo ženska tela?

Foto: Canva

„Je l’ si se ti to ugojila? Kad ćeš da smršaš? Šta si to obukla? Ofarbala si se? Nisi valjda trudna?! Kad misliš da rađaš decu? Juriš karijeru? Je l’ ti to prva seda?“

Žensko telo se javno komentariše gotovo u svim fazama života: od odrastanja i puberteta, preko trudnoće i majčinstva, do starenja. Kao da je ono nešto o čemu svi imaju pravo da iznesu mišljenje.

Zašto društvo ima potrebu da žensko telo neprestano posmatra, procenjuje i komentariše? I, možda važnije pitanje: odakle nam uopšte osećaj da na to imamo pravo?

Od „bezazlenog“ komentara do osećaja da telo pripada drugima

O načinu na koji posmatramo i komentarišemo ženska tela razgovarali smo sa Ninom Pavićević, na društvenim mrežama poznatom kao Kritički, koja se kroz svoj aktivistički rad bavi, između ostalog, patrijarhalnim obrascima i načinima na koje oni oblikuju iskustvo žena.

Prema njenim rečima, odnos prema ženskom telu ne nastaje preko noći. On se uči od najranijeg detinjstva.

„Postoji istraživanje koje potvrđuje da žene posmatramo kao odvojene djelove tijela, a muškarce kao cjelinu. Naravno, to se ne dešava odjednom, već jako dugo kupujemo poruke iz našeg društvenog konteksta koje nas uči da žensko tijelo rasparčamo i komentarišemo.“

Za devojčice taj proces može početi veoma rano. Komentari o tome kako izgledaju, šta oblače ili kako treba da se ponašaju postaju deo odrastanja, a sa njima dolazi i poruka da njihovo telo nije sasvim njihovo.

„Djevojčice su od jako malih nogu naučene da njihovo tijelo ne pripada (samo) njima. U tom ranjivom dobu, govore nam da se pokrijemo ako su i muškarci kući, i doživljavamo dobacivanja na ulici, zvižduke, seksualizovane komentare, posebno od grupa mnogo starijih muškaraca.“

Problem je u tome što devojčica u takvoj situaciji često neće zaključiti da je problem u osobi koja joj dobacuje. Umesto toga, može usvojiti poruku da nešto nije u redu sa njenim telom.

„Jako rano počinjemo da živimo ideju da je naše tijelo nešto što drugi imaju pravo da gledaju, procjenjuju, komentarišu, da se dive, gade, seksualizuju ga i da ne daju da pripada nama.“

Zato pitanje komentarisanja tela nije samo pitanje jednog neprijatnog komentara. Ono govori o širem obrascu u kojem učimo da je žensko telo dostupno tuđem pogledu.

Kada kompliment više nije samo kompliment?

Naravno, nije svaki komentar o nečijem izgledu automatski nasilje ili objektivizacija. Postoje komplimenti, dobronamerna pitanja i komentari koji ne prelaze granicu privatnosti. 

Ali gde je ta granica?

Možda je jedno od važnijih pitanja jednostavno: da li osoba čije telo komentarišemo želi da ono bude predmet našeg razgovora? Jer činjenica da nešto možemo da vidimo ne znači da imamo pravo da o tome govorimo. Nina smatra da je upravo tu važno napraviti razliku između seksualnosti i objektivizacije.

„Golo žensko tijelo samo po sebi nije ‘sramotno’ (kako su nas učili). U našoj kulturi postoji mnogo srama vezanog za tijelo, a taj sram nije nešto sa čim se rađamo, ali jeste nešto što prenosimo generacijama i upijamo kao ‘normalno’.“

Seksualna objektivizacija, dodaje, podrazumeva da se žensko telo posmatra prvenstveno kao objekat.

„Ako smo previše okupirane svojim tijelom i nemogućim standardima koji se stalno mijenjaju, ako smo previše okupirane da li jesmo dovoljno privlačne, ali ne previše, onda svakako da nemamo vremena da se udružujemo i dekonstruišemo besmislene patrijarhalne obrasce.“

Drugim rečima, problem nije samo u tome što neko kaže da smo se ugojile, smršale, ostarile ili promenile. Problem je i u kulturi koja nas uči da je naše telo stalno nešto što treba procenjivati.

Od devojčice do javne ličnosti

Ovaj obrazac ne prestaje kada odrastemo. Naprotiv, čini se da se samo menja publika.

Kod javnih ličnosti komentarisanje ženskog tela gotovo je postalo deo svakodnevnog medijskog sadržaja. Da li se glumica ugojila, da li je pevačica trudna, koliko godina ima, da li je uradila estetsku intervenciju – pitanja o telu često postaju važnija od onoga zbog čega je ta žena zapravo javno prisutna.

„To što je neko javna ličnost ne znači da smo dobili pravo na njeno tijelo“, kaže Pavićević.

Razlika između interesovanja za nečiji rad i analiziranja njenog tela, smatra ona, trebalo bi da bude očigledna. Ipak, kada govorimo o ženama, ta granica se često briše.

„Treba preokrenuti uloge: da li na taj način komentarišemo muškarce, da su njihova tijela fokus razgovora i da li smo hiperfokusirani na svaku promjenu u njihovom izgledu? I da li ćemo od toga praviti naslovne strane?“

Pitanje je zato i koliko smo navikli na komentarisanje ženskog tela toliko da ga više ni ne prepoznajemo kao zadiranje u privatnost.

Čije je žensko telo?

Ista dilema pojavljuje se i kada žena sama odlučuje kako želi da predstavi svoje telo.

Nedavna reklama Sydney Sweeney za američku platformu Novig, posvećenu sportskim prognozama i klađenju, izazvala je reakcije brojnih sportistkinja koje su ukazivale na seksualizovanje žena u sportskom kontekstu. 

U reklami se Sweeney pojavljuje naga, dok različitim sportskim rekvizitima prekriva delove tela. Sportistkinje poput Amy Hunt, Ariarne Titmus i Gracie Kramer javno su kritikovale kampanju, ukazujući na razliku između tela koje je predstavljeno kao snažno, sposobno i profesionalno i tela koje postaje sredstvo za privlačenje pogleda.

Za Ninu, međutim, odgovor nije u novom posramljivanju ženskog tela.

„Žena koja prikazuje sopstveno tijelo pod svojim uslovima, zato što ona to želi i na način na koji želi, nije automatski objektivizovana samo zato što je naga ili seksualna. Ne želim da odgovor na objektivizaciju žena bude ponovno posramljivanje ženskog tijela.“

Važnije je, smatra ona, pitati „ko prikazuje telo, kome, na koji način i sa kojim ciljem“.

Odučavanje od tuđeg prava na naše telo

Ako želimo da promenimo način na koji govorimo o ženskim telima, možda nije dovoljno samo da naučimo šta ne treba da kažemo. Potrebno je da se zapitamo „zašto uopšte osećamo potrebu da nešto kažemo.“

„Naravno, s jedne strane treba jednostavno da prestanemo da komentarišemo tuđa tijela. A svakako treba da odemo i korak dalje i zapitamo se odakle nam uopšte taj poriv i osjećaj da imamo pravo da ocjenjujemo kako nečije tijelo izgleda.

„Telo je”, kaže Pavićević, „nešto najličnije što imamo, jedino mjesto u kojem živimo cijelog života“.

Ipak, posebno kada je reč o ženama, ponašamo se kao da ono pripada svima osim njima.Možda zato glavno pitanje nije gde je granica zadiranja u žensku privatnost, već zašto smo toliko dugo učeni da ta granica nije potrebna.

Fotografija žene, njena garderoba, trudnoća, kilogrami, bore, sede ili promene na telu nisu poziv na komentar. Granica se ne postavlja tek onda kada komentar postane uvredljiv. Ona počinje mnogo ranije – u trenutku kada pretpostavimo da imamo pravo da komentarišemo tuđe telo. Odustati od te pretpostavke znači početi da žensko telo posmatramo ne kao javni prostor, već kao ono što ono jeste: prostor jedne osobe koja ima pravo da sama odlučuje šta će sa njim, kako će izgledati i ko će o njemu govoriti.

„Odučavanje je mnogo teži proces od učenja, jer moramo da preispitamo sve što znamo i kreiramo nova uvjerenja i poglede na svijet. Koliko god to bilo oslobađajuće, neprijatan je proces. Ali nas vodi ka tome da žene vidimo kao cjelovita, kompleksna ljudska bića, što one i jesu.“

Autorka: Ana Dragić

Najnovije