Mingl kutak

Raskršće

Raskršće

Posle niza poraza i pobeda, razočaranja i radosti, doživljavam slom sa osmehom koji me dovodi do razmisljanja o ubistvu. I to ne bilo kakvom ubistvu, samoubistvu. Recimo da je najlakši način skočiti sa neke zgrade, pod voz, harikiri ili tako nešto. Ipak nisam za tu klasiku, smislio sam nešto mnogo bolje. Naime, hteo sam da se igram ruskog ruleta. Da, imao sam pištolj za tu priliku, revolver. Magnum 357 me nije nešto privlačio a i previše je poznat pa sam hteo da proslavim malo magnum 44. Stao sam na sred neke prometne raskrsnice u toku noći, kada i nije nešto prometna. Stavio sam jedan metak, zavrteo burence, prislonio pištolj na glavu, zažmurio i opalio. Za divno čudo uspelo mi je iz prvog puta. Zatim se dešava čudna stvar. Mogu da se zakunem da sam čuo kako je pištolj opalio. Otvaram oči i ja i dalje stojim na raskrsnici, bez metka u revolveru, bez rupe u glavi. Jedino što se promenilo jeste to da je bio dan i da se sunce uzdiglo visoko na nebu tako da mi je bacalo zrake direktno u oči ako bih pogledao ka nebu. Uplašen, izgubljen, razočaran... Ta osećanja se nisu promenila posle mog bezuspešnog samoubistva, takva su bila i pre. Hej, koliki kreten moraš da budes da ne možeš da ubiješ samog sebe? To je bar jedna od lakših stvari, a i ja sam izabrao pogodna sredstva za to, a opet mi nije uspelo. Bio sam malo iznerviran, ali sam ubrzo sabrao i počeo da razgledam oko sebe. Raskrsnica je bila ista, znakovi nisu. Bilo mi je čudno što je sada postojao samo jedan znak i to na sredini, u mojoj neposrednoj blizini. Pokazivao je ka četiri puta. Ok, tada sam pomislio da možda i jesam mrtav i da trebada nađem put za raj ili pakao, ali opet nije bilo smisla, jer su bila četiri puta. 

 

Zagledah malo bolje znak. Napred je bio put koji je po nečemu nazvan "Ljubav". Levo jebio put koji je po nečemu nazvan "Sreća". Desno je bio put koji je po nečemu nazvan "Nada". Nazad je bio put koji je po nečemu nazvan "Mir". Jedina mogućnost mi je bila da krenem nekim od tih puteva. Sreća, imao sam je, nije mi bilo baš nešto zanimljiv taj put. Nada, pa oduvek sam živeo sa nadom i verovatno jos uvek živim, tako da to nije moj izbor. Mir, pa ne nalazim ga u sebi, zašto bih ga tražio negde drugde i pogotovo sad? Definitivno ne bih imao mira kada bih izabrao taj put. Krenuću putem ljubavi, verovatno je nikad nisam imao u životu, a i to je put koji sam izabrao čim sam video znak. To je ono čemu sam težio dok sam bio živ. Možda je malo glupo reći "dok sam bio živ", ali ja trenutno ne znam u kom sam duhovnom, fizičkom ili psihičkom stanju. I tako ja krenuh tim putem. Ono što sam video na početku nije bilo nimalo lepo, video sam ljude koji su stajali sa strane, plakali su, molili, neki su bili tako lepi a tako nesrećni. Zašto su nazvali taj put "Ljubav" kada ljudi plaču, nesrećni su, mole, a ljubav treba da bude nešto lepo? Bio sam ljut, malo na sebe, malo na te koji su tako nazvali taj put. Kako sam išao dalje ljudi su bivali srećniji, smejali su se, grlili, ljubili... Imao sam neopisiv strah da im priđem i pitam ih bilo šta. Ali sam se ipak osećao lepše, verovatno zato što je to ono što sam želeo da vidim krenuvši na ovaj put. Posle dužeg pešačenja, stadoh kod jedne česme da se malo osvežim. Pio sam tu vodu i pio i pio. Bila je tako slatka, tako je lepo prolazila kroz grlo. Zastao sam na trenutak i opet sam nastavio da je pijem, što sam je više pio to je imala gori ukus, sve slaniji i slaniji. Ah, ta voda mi se zgadila na kraju, a tako je bila lepa dok sam je pio u početku. Možda sam je previše pio, možda zbog toga. Stvarno ne znam. Nastavih dalje, video sam razne situacije, najčudnije mi je bilo kada je jedan tip pričao sa tom devojkomi počeo je da plače i da se smeši. To nisu bile suze radosnice, u to sam siguran, ali zašto se osmehivao? Ovi ljudi meni uopšte nisu razumljivi. Uopšte me ne primećuju, kao da ne postojim. Možda i ne postojim, možda ne mogu da me vide. I taman kad završih tu svoju misao neko mi dodirne rame. Uplašeno sam se okrenuo i video devojku koja se osmehivala. Zastao sam na trenutak i zagledao. 

 

Devojka mi se obratila nežnim i tihim glasom: "Pođi samnom, pokazaću ti sve što te zanima." Rekoh joj da ne znam zbog čega sam ovde i kako sam tu dospeo. Odgovori mi da tako treba da bude. Složio sam se sa njom, verovatno je u pravu, a i šta sam drugo mogao da uradim. Upitah je, zašto su ljudi na početku puta onako nesrećni. Odgovorila mi je sledećim rečima: "Svaki početak je težak, svako saznanje je teško ako ga ne razumeš, moraš da ga proučavaš, neguješ, prihvatiš takvim kakvo jeste. Oni su tek na početku puta, i oni će biti srećni kao i ovi ovde. Do tada moraju da se izbore sa svime što ljubav nosi. Ako se pokažu kao vredni ljubavi, biće ovde". Hmm, postajalo mi je zanimljivije. Mislim da sam razumeo šta je htela da kaže. Ljudi moraju da se bore za ljubav, da budu vredni te ljubavi. Da je razaznaju kao osećanje, da je prihvate. Da budu slobodni kao ptica u letu, verovatno je to i čar ljubavi,osećati se nepobedivim. Šetali smo tako i ona mi je objašnjavala razne situacije koje mogu da se dogode kada čovek voli, kada je reč o ljubavi. Meni najzanimljivije je bilo kada je rekla da se svi na neki način boje ljubavi i da ne mogu da je osete zbog toga. Plaše se da ne budu povređeni, ali takvi ljudi nisu vredni ljubavi. Ljubav donosi sreću, mir, nadu, radost ali i bol, suze, razočaranje. Na kraju ona ostaje ljubav, jedna jedina koja leči sve rane i koja prkosi zakonima razuma. Rekla je: "Zaboravićeš sve loše kada vidiš voljenu osobu. Sve njene mane ćeš pretvoriti u vrline a ako te ta osoba povredi, oprostićeš joj, jer je voliš. Na kraju bićete srećni." Nisam hteo nista da komentarišem, jer ko sam ja da raspravljam sa njom o tome a kamo li da joj protivrečim. Želeo sam da saznam još o ljubavi, kako, zašto, imao sam toliko pitanja ali je ona do kraja uspela da mi odgovori na nekoliko, ili nije htela na sve da mi odgovori. Neki njeni odgovori su izgledali ovako: "Ljubav se ne može kupiti, ljubav se dobija kao poklon, a pokloni se ne vraćaju", "Razum i ljubav ne idu jedno sa drugim. Ne moraš da znaš zašto voliš, bitno je da to osećaš i da se osećaš voljenim.", "Ljubav ne zna za granice, zbog nje možeš da uradiš i najapsurdnije stvari.",  "Ukoliko se više žrtvuješ zbog ljubavi, toliko je jača i iskrenija tvoja ljubav.", "Da bi voleo, moras biti dobar. Da bi bio voljen moraš biti strpljiv.", "Ljubav je davati a ne tražiti ništa zauzvrat." 

 

Toliko toga mi je još rekla. Ja sam iz svega toga shvatio jedno. To je da ljubav ne možeš definisati i da je zbog toga ljudima potrebna. Jednostavno, svako će pokazati ljubav na svoj način, a da mu niko ne zameri zašto je tako postupio. Na kraju, najčudnije  što mi je rekla je da se ljubav vidi u očima, rađa u očima, živi u srcu i da ne može da umre, ukoliko je ti ne ubiješ. To mi nije baš najjasnije, zašto bi neko ubio ljubav kada ona predstavlja svu lepotu ovoga sveta? Nažalost, postoje i takvi ljudi. I tako je prolazilo vreme, hodajući putem ljubavi. Kada sam se skoro približavao kraju tog puta, opet sam video neke ljude koji plaču. To mi je bilo sasvim besmisleno, zasto plaču kada su skoro na vrhuncu ljubavi. Ništa je nisam pitao ,rekla mi je: "Moraš da znaš da ljubav umire jednom. Obično je to na kraju života, ako je neko ne ubije za života". Bilo mi je jasno zašto sam ovde gde sam, bilo mi je jasno da je ovo kraj i da sada verovatno idem u pakao. Ovo je bila samo jedna predstava za kraj koju sam izabrao da pogledam. Nije mi bilo krivo, konačno sam shvatio šta je ljubav, ali mi je i žao što nisam to saznao za života. Na kraju puta su se nalazila bela vrata. Ne, nisu bili zidovi, nije bila kuća, zgrada, samo bela vrata koja su se držala, očigledno na vazduhu. Rekla mi je da moram da prođem kroz njih, da je ovo kraj puta. Želeo sam da znam njeno ime, da znam ko me je naučio ljubavi. Rekla je: "Eros, Ludus, Storge, Pragma,Manija, Agape. Zovi me kako god zeliš." Zahvalio sam se i krenuo da otvorim vrata. Uhvatila me je za ruku i rekla mi da zapamtim da ljubav znači radovati se sreći drugoga i da nikad ne volim zbog sebe, već zbog druge osobe. Upamtio sam, ali mislim da mi to neće biti potrebno onamo kuda idem, u svakom slučaju sam joj se zahvalio. Otvorio sam vrata i žmureći prošao kroz njih. Otvorio sam oči. Stajao sam na raskrsnici, bila je noć. Imao sam prislonjen pištolj na glavu. Bio sam previše zbunjen ali je tu moju zbunjenost prekinula sirena i glas koji je dopirao iz kola "Šta radiš tu kretenu jedan!?" Kada je video da imam revolver u rukama, nestao je brzinom svetlosti. Pogledao sam u revolver, u njemu se i dalje nalazio jedan metak koji bi bio ispaljen da sam povukao obarac. Ali ja sam ga povukao ili ne? To sada nije bilo važno. 


Otišao sam kući i nazvao je. Želeo sam da pričam sa njom, objasnio joj neke stvari, isprva nije razumela ali nadam se da sutra hoće. Nisam joj spominjao šta mi se dogodilo, verovatno će pomisliti da sam lud ili da izmišljam. Posle ovoga, ja sam spreman da volim, ja želim da volim. Ne želim da izgubim život. Želim da otvorim vrata...

 

 

Autor: Stefan Stanković

Najnovije