Mingl kutak arhiva

O, odluke

O, odluke

Juče sam se na času fizičkog iskoristila priliku da se ušunjam u svlačionicu dok je profesor bio zauzet nameštanjem mrežice za stoni tenis. Dok sam prekopavala svoju plavu torbu u potrazi za mobilnim telefonom, uhvatila sam deo razgovora svojih drugarica na temu zimskog raspusta.

Jedna od njih je rekla: “Eh, šta sam ja sve sebi isplanirala za raspust! Spisak knjiga koje treba da pročitam i muzike koju treba da preslušam, svega što treba da kupim...”, a ostale su se uz uzdah-dva nadovezale.

To me je navelo da se zapitam:

Koliko nas planira da se udavi u novogodišnjim odlukama?

   Biću strpljivija.

   Počeću da budem diplomatičnija u pregovorima sa roditeljima.

   Šetaću psa svaki dan.

   Smršaću konačno ta dva kilograma.

   Skupiću hrabrost da ofarbam kosu u crveno.

    Više ću slušati, a manje govoriti.  

Iako smo svi mi u stanju da napravimo optimalnu procenu po pitanju svojih težnji, pa u skladu sa tim i donesemo određen broj odluka, često precenjujemo sebe u pogledu vremenskih rokova i odlučnosti koja će nam biti potrebna da iste sprovedemo.

Zato učimo, mršavimo, počinjemo da treniramo, ostavljamo pušenje i počinjemo da dolazimo na vreme – i sve to od (malo) sutra. Da li zbog prevelikog pritiska, nerealne procene ili drugih internih ili eksternih faktora, odluke ostaju samo slova na stranici dnevnika – kao podsetnik na neispunjene dogovore sa nama samima i kamenje na putu u nezadovoljstvo.

Puno puta sam se zapitala: Hoću li biti srećnija, ako prestanem da sebi zadajem “domaće zadatke”, jednostavno se opustim i probam da kockice složim na njhovo mesto spontano i u hodu?

Sasvim.

Probala sam to na dve nedelje preko letnjeg raspusta i rezultat je bio sjajan -  bila sam diplomatična, slušala, promenila frizuru i bila dva kilograma mršavija, a da se nisam čak ni trudila. Ali, takvi ukradeni dani u životu ne mogu trajati previše dugo i kad se vratite svakodnevici, mnogo je teže podneti pritisak okoline da se ponašate manje ili više na način na koji se to od vas očekuje.

Recept za sklad? 

Pretpostavljam da je individualan, ali kako treba vremena za prokljuviti ga, ja sam rešila da svoj počnem pisati. Mada, mogu ga univerzalizovati kroz sledeću rečenicu:

Balansiraj. Treba da možeš sve, ali onda kad ti to hoćeš, a ne kad Ono to hoće.

Ustanem.

Stanem na jednu nogu, i osetim se kao čaplja u baruštini. Zapušim nos, rašitim ruke i ne mogu da održim ravnotežu, jer nisam koncentrisana. Onda spustim i drugu nogu i skvasim je, a onda i ostatak perja i osećam se slepljeno i mokro, a tako se ne može leteti.

Pre nego što započnemo promene, moramo se učvrstiti u onom kvalitetnom što već jesmo. U stajanju na jednoj nozi, za početak, čistog perja iznad smrdljive vode. Potom, valja oslušnuti vetar.

  Biću zadovoljna onih što jesam.

  Biću zahvalna na onome što imam.

  Pokušaću sutra – bez da se na sebe ljutim ako ne uspem.

 A posle sutra, već je novi dan. 

 

 

Autorka: Jovana Georgievski

Slika je odavde

 

Najnovije