Mingl kutak

Ilustracija društveno prihvaćenog

Ilustracija društveno prihvaćenog

Držao me je za ruku dok smo prolazili pored čoveka u invalidskim kolicima, koji je čekao nekoga ispred jednog od onih žutih, jeftinih supermarketa.
 
Gledala sam u tog čoveka pritom, a da se nisam trudila da sakrijem svoju iznenadnu radoznalost; čak ni toliko da probam da u svoje temeljno promatranje udenem neki sažaljiv pogled ili slabašan osmeh koji bi trebalo da deluje podržavajuće.
 
Obuhvatala sam ga svim svojim vidnim poljem i fokusom, trudeći se da urežem u pamćenje što više detalja.
Posivelu boju njegove kose i očiju.

Konce na rukavu plavog džempera sa rombovima koji je nosio.
Ćebe koje je bilo isuviše veliko za ta kolica, pa su krajevi bili nezgrapno uvučeni u deo između sedišta i njegovog tela, i virili kroz rupe s obe strane tarući točkove.
Kockaste vrhove njgovih izguljenih cipela, za koje sam pretpostavljala da su nekada bili braon boje, a koji su se nazirali ispod krajeva ćebeta.

 Sve to trajalo je dva dugačka trenutka.

Potom sam rekla:

- Nije li grozno sedeti tako i čekati da neko dođe da te odgura? Ne razumem te ljude.  Živeti tako nesposoban. Ja bih se radije ubila.

  • Ućuti. Mogao je da te čuje.

Stegao mi je ruku i požurio, kao da se boji da se boji da bih mogla da mu se otgnem i otrčim da to kažem onom čoveku. Kako bih to izvela uopšte?

Zavrtela ga par puta, dok on bespomoćan pokušava da me udari novinama?

Naplezila mu se klovnovski i otišla?  

„Vaš život je sranje gospodine. Kako vas nije sramota da izađete na ulicu?

Trebalo bi da ste već mrtvi. Takvi kao vi ne trebaju ovom društvu.“    

Koračali smo brže, tako da sam suptilno počela da pocupkujem pored njega. Ruke su mu se znojile, tako da su i moji dlanovi postajali vlažni, pa sam pokušala da izvučem ruku iz stiska.

  • Polazi.

Stegao me je još jače. Bio je besan, a zglobovi su mu se jasnije ocrtali na koži kad je obnovio stisak, da bi ponovo uhvatio i onaj deo šake koji sam malopre uspela da izvučem.

Ćutke smo hodali do stana. Tačnije, on je hodao, a ja sam cupkala, skakutala i trčala za njim, pokušavajući da se oslobodim.

Ušli smo u zgradu, pa me je konačno pustio, a ja sam potrčala uz stepenice. Čekala sam ga pred vratima i osluškivala kako zvecka ključevima penjući se. U dnevnu sobu“, rekao je dok je odlagao kaput. Zvučao je smirenije, mada su mu se grudi nadimale i spuštale brže nego obično. Nadala sam se da je to od penjanja uz stepenice. Ti si jedno nemoguće derište.“

„Ali on je jadan.“

„Kako možeš da govoriš tako o čoveku koga ni ne poznaješ?“

„Nije potrebno da ga upoznam da bih zaključila da je život koji vodi odvratno mizeran.“

„Nisam te učio da prosuđuješ o ljudima samo na osnovu onoga što vidiš; ili da ih, što je još gore, kategorišeš kao nesposobne i odbacuješ, jer ti se ne dopada izdanje u kom si ih videla.“

„Nije ispravno da takvi ljudi žive društvu na grbači.“

„Šta je s tobom? Imaš trinaest godina. Kad malo bolje razmisliš, videćeš da i ti živiš na tuđoj grbači; mojoj, u ovom slučaju. Ako se vodimo tvojoj logikom, jednako si nesposobna, kao i taj čovek.“

„Ali, to nije isto.“

„Naravno da jeste, u tom površnom maniru kojim se vodiš.“

„Onda bih volela da sam mrtva.“

„Da si prestala odmah.“

„Tata...“

„Odmah!“

Oćutah. Nisam znala kako da se ponašam; da li ga gledam ili ne i da li da izađem iz prostorije ili da sačekam da me istera.

Koliko god se strogo moralan, korektan i ukalupljen trudio da bude, nikada ne uspe da ga volim manje nego što bih trebala da bi mi bilo lakše da se učinim nepovredljivom za njegov kritike.

Moj otac, idealni primerak savesnog građanina.

„Idi u krevet.“

„Rano je.“

„Marija, zaboga, idi u krevet!

I da te nisam čuo da pokušavaš da praviš kakao pred spavanje!“

Izmarširala sam iz sobe, a onda potrčala duž hodnika u svoju sobu.

Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga.

Zna koliko mi znači taj ritual – od kako je mama umrla, pokušavam da skuvam kakao sebi pred spavanje, a završi se time što se ja rasplačem, a mleko iskipi ili mi ispadne kašičica i pospem prah svuda po šporetu i/ili podu ili nešto treće tužno nespretno.  

Radi se o tome da jedino tad, kad sam sama u kuhinji, mogu da pustim suze. Taj ritual suviše je zajednički da bih ikako mogla da izdržim da se ne rasplačem. Nad kakaoom, ja plačem o svemu što se desilo tog dana, nad njenom smrću, nad činjenicom da sam napravila gomilu grešaka u ophođenju prema ljudima tog dana i da me verovatno svi oni sada mrze što sam bila tako užasno raspoložena. Kad sam probala da se izderem na njih jednom, sve što sam dobila bilo je par ligavih, sažaljivih pogleda od kojih sam poželela da povraćam. Mogu da im pročitam na licima šta misle.

„Jadnica. Majka joj je umrla. Mora da joj je mnogo teško, pa zbog toga ne zna kako da se ponaša.“

Ne radi se o tome da ne mogu da smislim ni sebe ni sve vas, zbog toga što je umrla jedina osoba koja mi je bila istinski bliska; već o tome da sve svi vi hendikepirani idioti, glupi, bezveznjaci, dosadnjakovići i nezreli. Zbog toga mrzim vas, a onda mrzim i sebe što sam dozvolila da me smeste u društvo koje mi ne priliči, a u koje pokatkad pokušavam da se uključim. Mučnina koje mi se tu javlja gradativno raste s građenjem površne bliskosti sa tim maloumnim organizmima, do trenutka kad počnem da se gadim same sebe i onda se povučem.

Ne mogu da smislim nikoga.

Ne želim nikoga u svojoj blizini.

Trebalo bi da ste mrtvi, svi vi.

Svi vi umesto nje.

Sve bih vas trampila za nju, bez da trepnem.

Tako je nepravedno da svi vi još uvek zagađujete ovaj vazduh, dok nju jedu crvi.

Trebalo je da umrete, beskorisni nepokretni gospodine.

Verovatno ne biste nikome nedostajali. Verovatno ste samo teret toj osobi koja vas gura od kuće do supermarketa i nazad i pomaže vam da legnete u krevet.

Trebalo bi da ste mrtvi.

 

 

Autorka je Jovana Georgievski

Slika je odavde

Najnovije