Mingl kutak arhiva

Princeza na derbiju

Princeza na derbiju

Kao i svaka druga mamina princeza, i sa punih dvadeset godina trudila sam se da se držim saveta naučenih dok je broj mojih godina bio samo jedna cifra. Negde između “gledaj dok prelaziš ulicu” i “mnogo-čitaj-puno-putuj-manje-brini-čuvaj-zdravlje” provukla se i tvrdnja da je u našoj familiji dopušteno navijati samo za Jedan klub. O onom Drugom nismo ni pričali. Kao što sam slušala o maminim nestašlucima iz detinjstva, i uspesima u školovanju, tako je kao anegdota prepričavan i događaj kada su moja mama i moj deda, pobegli sa dodele diplome mog ujaka, da bi gledali Jedan tim kako igra košarku u Pioniru. Hronično isfrustrirana vrućinom, junskim ispitnim rokom i čuvenim zašto-mi-nije-odgovorio-na-poruku, rešila sam da iz običnog simpatizera po porodičnoj liniji, pređem na ozbiljnu navijačicu, i odem na košarkaški derbi. Kako je moj najbolji drug vaspitan u istom duhu, imala sam i odlično društvo (čitaj: zaštitu). On je, svakako, dobio napad smeha kada je video posledice moje smele odluke da na derbi pođem u haljini i sandalama sa potpeticom. Ja izigravala damu i princezu, on se samo nasmejao i pokazao mi na starke. Večno ću mu biti zahvalna zbog toga. Kada smo se spustili do Pionira, počela sam da razmišljam da li je moja odluka bila ispravna. Kako je tamo bilo više pripadnike policije i žandarmerije nego stranica u mom udžbeniku iz koga sam spremala ispit, najozbiljnije sam bila preplašena. Setila sam se svih priča o huliganima, neredima, nasilju, još uvek nesposobna da razlučim ko su navijači a ko huligani, nesvesna da razlika itekako postoji. Kada sam ušla u Pionir, i utakmica je počela, sav moj strah je nestao. I ako savršeno nesposobna da loptu uhvatim, a kamoli šta sa njom uradim, bila sam više nego veliki obožavalac košarke. A posle jedne četvrtine utakmice bila sam jedna od najgorih na tribini. Vrištala sam, skakala, pamtila tekstove pesama, i bila najglasnija. Apsolutno me je ponela atmosfera, osećala sam se kao da sam tu već stoti put, i kao da sam to, baš tako, oduvek i radila. Kao večiti borac za ljudska prava, u neprekidnom ideološkom sukobu sa pripadnicima navijačkih grupa, tek sam tamo, na tribinima,videla, ko su svi oni, i zašto oni uporno dolaze tu. I tada sam razumela. Oni koji se tuku, su oni koji bi se tukli zbog bilo čega. Oni koji vređaju, takođe. Oni koji navijaju, došli su tu, jer su jednom davno, uz “imaj poštovanja prema starijima” i “nemoj da brišeš ruke o stolnjak”, naučili i da Jedan ili Drugi klub, vole, prate, i za njega svim srcem navijaju. Iz dvorane sam izašla presrećna, sa obećanjem da ću se prvom prilikom vratiti, obogaćena jednim novim iskustvom i saznanjem, oslobođena predrasuda. I da, naravno, pobedili su Naši.



Autorka: Danica Martić
Sliku smo našli ovde

Najnovije