Mingl kutak arhiva

On je bio naš Hamlet

On je bio naš Hamlet


Kako među književnim autoritetima sa brojnim naslovima izgleda pisac čija sabrana dela staju u knjigu ne veću od 200 strana? Amaterski? U ovom slučaju ne. Izgleda kao neko ko razbija predrasude jer Stefana Stefanovića (1807–1828) danas pominjemo samo zbog jedne drame koju je napisao. S njom je uspeo da uđe u društvo jednog Sterije, na primer. Dramski tekst tada osamnaestogodišnjeg Stefana danas izučavaju doktori nauka, profesori univerziteta, književni istoričari. I kažu: to je prva originalna istorijska drama u našoj književnosti. 

Priča o Stefanu Stefanoviću, i biografska i književna, veoma je kratka. Možemo samo da pretpostavljamo da bi, da je poživeo, bio plodan pisac, budući da je rano počeo da piše, da se odmah bacio u ozbiljne stvaralačke poduhvate i da je kao jako mlad promišljao o književnim prilikama. Prerana smrt, međutim, sprečila je da saznamo u kakvog bi pisca izrastao. 

Prvi i poslednji čin

Stefan se rodio u Novom Sadu, u porodici zanatlije Nikole Stefanovića, koji je imao još troje dece. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju, čiji je direktor tada bio čuveni Pavle Jozef Šafarik. Bio je jedan od mnogobrojnih peštanskih đaka u našoj književnosti: u ovom gradu studirao je filozofiju, zatim prava u Jegru, započeo i studije tehnike. Njegova kratki životopis mogao bi da se ovde i završi da mladića slatko-gorki porivi nisu vukli da stvara. Sin kabaničara iz Novog Sada mnogo je čitao.
Sestra Sofija ga se sećala kako je u zadimljenoj sobi ceo dan sedeo uz knjigu dok ga ne bi pozvali na večeru, a onda bi posle obroka nastavljao čitanje do duboko u noć „i pušio, pušio neprestano”. Smetao mu je tadašnji književni, slavenoserpski, jezik, nije mogao da se pomiri što neprikosnoveni časopis Letopis Matice srpske objavljuje mnogo kukolja, nazivajući to zamešateljstvo od stvaralaštva „cincarsko-grčko-njemačko-tursko-arnautsko-slavenoserbinskom i vavilonskom smesom vremena”. Njemu su se sviđale ideje Vuka Karadžića, njegovo zalaganje za uvođenje narodnog jezika u književnost, okrenutost ka narodnoj epici. 

U tom gutanju knjiga, razgovorima sa prijateljima koji su bili u onim godinama kada se običnu kuju ideje kako da se menja svet i uspostavljaju neka nova, bolja pravila, počeo je i sam da piše, da stvara to novo i bolje okruženje za srpske čitaoce – i gledaoce. Spevao je ode, pohvalne pesme uobičajene za taj period. Posvetio ih je Dositeju Obradoviću, Srbima, Pavlu Šafariku. Kada mu je bilo devetnaest godina, doživeo je da tadašnji urednik Letopisa, Đorđe Magarašević, napravi izuzetak zbog njega. Štampao je njegovu odu posvećenu Vuku Karadžiću novim pravopisom, iako on nije bio zvanično prihvaćen u Matici srpskoj. 
Čitajući Getea, Šilera, Lesinga, Šekspira, koristeći obimnu istoriju Jovana Rajića i narodnu epiku kao odskočnu dasku, okušava se u dramskom rodu. Tadašnja domaća dramska književnost nije mogla da ponudi baš mnogo nekome ko je imao želje da se isproba u ovom žanru. Mada od kraja 18. veka počinje njen stalni razvoj, u Stefanovićevo doba to su i dalje uglavnom prerade, prevodi stranih pisaca, posrbljena dramska dela uvezena za našu pozorišnu scenu.
Godine 1825. sa svojom dramom i svojih osamnaest godina, Stefanović će da napravi uzlet kada se pred publikom bude pojavilo njegovo delo „Smrt Uroša Petago, poslednjeg cara srbskoga”, istorijska tragedija u pet činova. Bio je to veoma omiljen tekst za izvođenje i predstava lepo prihvaćena kod publike. Tek kasnije, kada bude mogao da se bolje sagleda dramski niz u srpskoj književnosti, Stefanovićeva tragedija o poslednjem Nemanjiću dobiće posebno mesto kao prva originalna srpska istorijska drama. Štampana je 1840. godine, u vreme kada njen autor odavno nije bio među živima.
Prema svedočanstvima njemu bliskih ljudi, Stefan je zamislio još jednu dramu, tragediju o Stefanu Dečanskom. Navodno je počeo i da radi na njoj, ali je taj rukopis izgubljen. Nedugo pošto je publika počela da aplaudira njegovom dramskom prvencu, zavesa se spustila i označila poslednji čin života i stvaralaštva koji su tek počinjali. Umro je u Novom Sadu 1828. godine od tuberkuloze. „Visok, vitak, plav, sa malim brčićima, pitome, nežne i blage naravi” stigao je da napiše prvu originalnu dramu, ali ne i da postane otac srpske tragedije.

Cvetovi mladosti

Stefan Stefanović pojavio se na repertoaru srpskih pozorišta u vreme kada su amaterske družine po većim gradovima izvodile posrbe i prevode Jovana Rajića, Emanuila Jankovića, Dositeja. Rođena je srpska pozorišna publika, a posle prvih dramskih tekstova oslonjenih na stranu književnost, bilo je vreme za originalna dela. Period kojem pripada i Stefan Stefanović, istoričar književnosti Vlastimir Erčić naziva vremenom „cvetova mladosti”. Trojica dramatičara imali su oko dvadeset godina, neku manje ili jedva koju više, kada stvaraju prve istorijske drame. Osim Stefanovića, tom dramskom proleću pripadaju i Lazar Lazarević (1803–1846) i Jovan Sterija Popović (1806–1856). Sa Lazarevićem Stefan je bio blizak prijatelj. Zajedno su i radili na svojim delima. Od vesnika srpske istorijske drame, prvi se 1825. godine javio najmlađi, Stefan Stefanović: dve godine kasnije Sterija će napisati svoju prvu istorijsku dramu i prvi dramski tekst, a Lazarević četiri godine kasnije. 

Čitanje dovrši ovde i zahvali se Zabavniku!

Najnovije