Mingl kutak arhiva

Kliktivizam - lenjost ili mobilnost?

Kliktivizam - lenjost ili mobilnost?


Omladiski  aktivizam u Srbiji je tokom poslednjih godina nesumnjivo doživeo ekspanziju. Opšta ideja svima nam je poznata: mladi se  udružuju oko društveno prepoznatih ciljeva i grabe ka njihovom ostvarenju, dok im polet kulja iz ušiju i mladalačka energija oduvava sve prepreke.

Pojava društvenih mreža aktivistima je znatno olakšala situaciju kada je u pitanju dostupnost ciljane publike. Kako su društvene mreže virtuelni prostor gde se okuplja veliki broj mladih, aktivisti/kinje više ne moraju da se upinju na najrazličitije načine kako bi obavestili svoju ciljnu grupu o nekom događaju, niti se moraju oslanjati samo na radio, televiziju i novine. Pomenuti mediji svakako i dalje predstavljaju odličan način da se podele informacije, međutim, posredstvom društvenih mreža ono je postalo znatno olakšan proces. Uostalom, zašto bi se trudili da ispratimo koje novine mladi najviše čitaju, koji televizijski kanal ili radio stanicu najčešće prate, ako već unapred znamo da su svi mladi na društvenim mrežama i da do njih možemo doći u samo nekoliko klikova mišem? 
  
Napravićemo događaj, pozvati sve svoje prijatelje, pratiti odziv, podizati temperaturu u cilju stvaranja znate-da-želite-da-budete-tamo atmosfere i zamoliti druge da podele događaj na svom profilu.

    Tu se rađa kliktivizam.    

Najkraće, možemo ga definisati kao aktivizam koji nastaje i ostaje u sferi virtuelnog. Mladi svojim lajkovima i komentarima izražavaju svoj stav prema određenom događaju i na taj način utiču na formiranje opšte slike o konkretnoj temi i odlučuju o reputaciji koju će ona poneti.  Pod pretpostavkom da je u pitanju događaj od opšte društvene koristi, nemoguće je ne zapitati se kako svi ti mladi koji su spremni da daju svoju otvorenu podršku u virtuelnom svetu, vrlo često ne čine nikakve praktične korake kako bi pomogli sprovođenje određene inicijative.  Iako se svi slažu da je u pitanju tema koja bitno pogađa određenu zajednicu, mali broj je spreman na dalje zalaganje od trenutka kada ugase računar. Kao da neko drugi treba da uloži energiju da bi se uočen problem rešio.
 
Društvene mreže su nam donele mnogo toga, između ostalog i mogućnost da se osećamo uključenim u dešavanja  kojih bi u nekom drugom slučaju ostali uskraćeni. Međutim, one nas na ovaj način uljuljkuju  u  osećaj pripadnosti. Upravo ta potreba da negde pripadamo čest je motiv ljudima da ulaze u najrazličitije interakcije. Pošto smo svoju potrebu da se deklarišemo kao pripadnici/ce određene grupe zadovoljili kroz lajk i komentar, nemamo potrebu da preduzmemo ikakve dalje korake po tom pitanju; što nas vodi u pasivnost. Ipak, ostaćemo ušuškani u osećaj da smo bili aktivni, a pritom čak nećemo morati ni da se pomerimo sa stolice.

Dobro razmislite pre nego što sledeći put postanete član Grupe za zaštitu prava bradavičastih svinja u vlažnim ekosistemima na koji biste im to način i praktično mogli pomoći da se izbore za svoja prava, za koja se očito slažete da treba da dobiju priliku da ih neometano ostvaruju. Bradavičastim svinjama svakako će značiti da znaju da imaju vašu podršku, ali ni po koja lepa slika za album na Fejsbuku ne bi bila na odmet;  samo treba da odete u šumu i slikate ih. To bi značilo da ste se ugasili računar, ustali sa stolice, napravili po koji škljoc  fotoaparatom i ostvarili neposredno poznanstvo sa članovima grupe koju podržavate, pa se tek onda vratili u tu istu stolicu da biste ostatku sveta omogućili da vide kako žive. 

A posle, ko zna?
Bitno je da ste ustali sa stolice.

Autorka je Jovana Georgievski.
Fotografija je odavde

Najnovije