Mingl kutak

Moje je vreme da se vratim kući

Moje je vreme da se vratim kući


Rezultati koje držim u ruci su krajnje poražavajući. Shvatite da njegovo stanje nije nimalo bezazleno. Nema ni govora o njegovom odlasku kući. Znam da je najteže zadržati mladu osobu u bolnici. Ali ti moraš da ostaneš ovde. Ako prenagliš u odluci i nešto krene po zlu, biće prekasno!

Doktor je nastavio svoj govor, svakom rečenicom sve  optimističniji. Složio sam se sa svakom jer ipak  moram da ostanem pozitivan i ozdravim. Pogledom potvrđujem njegove predloge o daljem toku lečenja. Zidovi sobe čine se sve bliži, osetim da mi pripadaju. Moja mama sedi na drugom kraju kreveta. Boli me njan strah, očaj i neverica. Izbegavam njen pogled. Gledam u bocu infuzije koja, kap po kap, postaje deo mog organizma. Sada tako slabog, meni tako stranog. Ovo nisu moji dlanovi, nemoćni pokreti i slabašan glas. Ovo telo ne može biti telo dvadesetogodišnjaka. Moja mama ne sme biti tako prestravljena. Zidovi se približavaju sve više a ja tonem u postelju. Zatvaram oči i molim za novi dan.

- Isplači se! Sada smo sami. Ne zadržavaj to u sebi , molim te!
- Mama, ne mogu da plačem. Nemam šta da izbacim iz sebe. Jedino mogu  da se pomirim sa onim što dolazi.

Noć je brzo pala, ali onda je vreme stalo. Nepomično ležim u krevetu dok me sopstvene kosti bodu. Noću ostaješ sam sa svojim demonima.

Dišem duboko kako bih umorio već izmoreno telo u želji da zaspim. Ali misli me gone. Oduzeta mi je mladost, mojim roditeljima uliven je večan strah. Verovao sam da ljudi koji su svesni da je potencijalni kraj blizu maštaju o budućnosti u potrazi za snagom za dalju borbu. Ali dok ležim i slušam svoje srce kako kuca, scene iz  života smenjuju se brzinom svetlosti pred mojim očima. Kikoćem se svim ludorijama koje sam činio. Smešim se svim tugama i bolima kroz koje sam prošao pre bolnice… Nečujno plačem zbog svih koji me vole.

Ne plašim se zbog sebe već zbog vas koji ste me zavoleli! I mrzim sebe više nego išta. Mrzim svoju lepotu zbog koje privlačim poglede. Mrzim reči kojima osvajam i pamet kojom vladam. Prezirem sebe jer znam da vi nećete umeti bez mene.

Dišem duboko i molim za još malo snage i razuma. Oduvek sam bio zadovoljan sobom. Svojim uspesima na kojima sam mnogo radio. Zbog radosti u očima mojih roditelja kada gledaju sina od kog su stvorili čoveka. Na moje prijatelje sa kojima sam osvajao svet, ne ovaj u kom ratuju i u kom ljudi mrze, već naš svet, tako vredan i opipljiviji od bilo čega.

Dišem duboko dok me hladan znoj obliva. Telo mi drhti i jedino što čujem su otkucaji srca. Svakim trenutkom teže dišem. Udovi mi trnu a srce lupa sve jače. Svest mi je sve slabija ali znam da ne smem da zatvorim oči. Pokušavam da  izgovorim bilo koju reč i pozovem u pomoć. Pružam ruku do stola pored kreveta i obaram sve sa njega. Zvuk lomljavine  je dovoljno jak da dovede medicinsku sestru u moju sobu. Pale se svetla, kroz nekoliko trenutaka svi ti ljudi sa maskama na licu gledaju u mene i govore nešto brzo i nerazumljivo. Ako je ovo kraj, neka ne traje dugo… Gubim poslednji atom snage i tonem u san.

Lagano otvaram oči, hitro ih zatvaram. Čujem svoj dah, ne tako dubok. Medicinska sestra ulazi u sobu i poručuje mi da ću biti dobro. I verovao sam joj. Posle nemile noći dani su sve sporije prolazili, ali tako sam i želeo. Želeo sam svaki dan, kakav god da je.

...dvadeset osam, dvadeset devet, trideset. Danas mi je tačno mesec dana lečenja. Kažu da je najgore prošlo. Osećam se bolje i verujem u bolje. Sunčevi zraci obasjavaju sobu kroz prozor i završavaju se na mojoj ruci. Osećam život. Osećam vazduh koji ulazi kroz poluotvoren prozor. Rano proleće obradovalo je Beograd. Želju da ostanem u toploj postelji napuštam i spuštam stopala na hladan pod. Približavam se prozoru. Moj grad uživa u prelepom danu koji mu je podaren. Smešim se, zatvaram oči i u mislima prolazim svim, meni omiljenim ulicama Beograda. Neopisiva energija jurca mojom bićem. Vraćam se u postelju, ponovo zatvaram oči i ne dam sreći da me napusti.

Nežni glasovi mojih roditelja i brata poručuju mi da su u sobi.

Smešim se pod ćebetom I puštam ih da još koji tren misle da spavam. Čvrsto sam rešio da je ovo dan moje pobede. Pobede mojih roditelja, mog brata i mene. Energično otkrivam svoje lice u želji da ih iznenadim. Poklanjam im osmeh, iskren I širok. Znam da je pobeda blizu, osetim je. Zidovi sobe mi više nisu bliski, krevet na kom ležim više nije udoban. Moje je vreme da se vratim kući.

Dobar dan i vama. Dobar…Najbolji!


Autor: Ivan Dotlić 
Fotografiju smo našli ovde

Najnovije