Tamo negdje iza gradova i sela, iza rijeka i planina, skrivao se jedan grad. U jednom malom kutku između dvije stare izmorene zgrade ležao je jedan djed. Vrijeme je bilo oblačno, kišovito i jako vjetrovito, naime spremala se oluja. Oblaci kao da su svakog trena željeli ispustiti ogroman teret sa sebe. Kišu. Stari djed ležao je na mokrom izderanom kartonu u nekim poderanim i prljavim pantalonama i jednom majicom kratkih rukava. Boja majice se nije vidjela zato što je majica bila sva mokra i prljava.
Ja sam se baš tog dana vraćala iz škole. Pogled mi je zastao na tom starom i izmorenom djedu. Ah, ta njegova tuga koja je se vidjela u crnim, krupnim očima bila je veća od njega samoga. Dok sam tako dugo stajala i zurila u djeda, ne obraćajući pažnju da će uskoro oluja, približiše se neki dječaci. Bili su negdje mojih godina. Prošli su kraj mene i zastali kod djeda. Odjednom se u njihovim mladim ali ipak strašnim rukama, pojaviše kamenice. Najstariji među njima pogodi djeda u rame. A svi ostali su umirali od smijeha. Kao da je tu bilo nešto smiješno. Djed otvori svoje crne oči pogleda ih ali ništa ne reče. Uzeli su mu sav novac, uzeli su mu poštovanje, i što je najvažnije uzeli su mu Ponos! Približila sam se djedu a on je tiho rekao: Zar da moja porodica sada umre od gladi. Suze su mi raširile oči. Danas ni ja nisam ništa jela, štedjela sam za svoju mlađu sestru koja je teško bolesna. Uzela sam dva novčića iz svog novčanika i otišla u pekaru. Za jedan novčić sam dobila sveži kruh, a za drugi lijepu punjenu krofnu. Čvrsto sam to držala u ruci. Približavala sam se djedu. Polako i laganim koracima sa mnogo stida jer tog čovjeka nisam poznavala. Vrećicu sa kruhom i krofnom sam mu stavila na koljeno koje ga je jako boljelo. A on se okrenu prema meni i iz svojih krupnih okica ispusti blagu suzu. Pogledala sam ga i nasmiješila se.
Ali tim pogledom i osmijehom sam tada ubila jednu staru izmorenu dušu.
Samo Bog zna koliko je bio gladan.
Autorka je Azra Sinaninović.
Fotografija je odavde.