Mingl kutak arhiva

Hoću da pobegnem iz ove zemlje (III deo)

Hoću da pobegnem iz ove zemlje (III deo)

Evropski san zamenjuje američki

Prema nedavno sprovedenom istraživanju studenata Fakulteta političkih nauka, mladi ljudi u našoj zemlji svoju budućnost uglavnom vide van njenih granica. Gubici usled odlaska tek svršenih studenata, magistara i doktoranata su višestruki - iz Srbije odlaze najbolji ljudi, upravo oni koji bi trebalo da, svako u svojoj obrazovnoj sferi, povedu srpsko društvo ka napretku. Države u koje stručni kadar migrira dobijaju radnike uz pomoć kojih razvijaju svoju privredu, a da nisu morali da plate za njihovo školovanje. Kada se uzmu u obzir podaci o tome koliko se ljudi sa visokom školskom spremom odselilo iz Srbije od 1990. godine, dolazi se do neverovatne cifre od 12 milijardi dolara, koje je Srbija „poklonila“ pretežno zemljama Zapadne Evrope i Severne Amerike.

Šta je država uradila da nas motiviše da ostanemo?

Vlada Republike Srbije usvojila je 2009. godine Strategiju za upravljanje migracijama. Ovakva strategija bi trebalo da ima za cilj da ponudi neka rešenja za probleme sa kojima se socio-ekonomski sistem u Srbiji suočava tokom poslednje dve decenije. Strategija objašnjava da je „zbog sukoba i ekonomskog slabljenja u regionu smanjena ekonomska produktivnost i obim trgovine, povećana nezaposlenost, a životni standard opao“.

Pohvalno je što naša država ima usvojenu strategiju koja bi trebalo da omogući efikasnije bavljenje ovim problemom. Međutim, pojedini stručnjaci ističu da Strategija nije napisana tako da obuhvati sve što je neophodno da bi bila funkcionalna.
Prof. dr Mirjana Rašević u svojoj analizi „Populaciona politika u Srbiji – stanje i očekivanja“ objašnjava zbog čega je tako:
 „Nažalost, najveći deo ovog dokumenta se bavi upravo obrazlaganjem konteksta u kome se on donosi, a manji deo je posvećen ciljevima države vezanim za migratornu politiku i načinima na koji oni mogu da se ostvare. Definisana su tri važna specificna cilja, a nabrojane su i pojedinačne mere za njihovo ostvarivanje. Iako važni i široko postavljeni, u okviru izdvojenih ciljeva i mera nije ni pokušano da se nađu rešenja vezana za potpuniji politicki odgovor prema unutrašnjim i spoljnim migracijama. Najmanje što je potrebno jeste sprovoditi mere i aktivnosti u cilju ublažavanja problema koji izviru iz poremećaja prostornog populacionog razmeštaja i odliva stanovništva.“


Šta kažu studenti?


„Odrastamo slušajući priče o tome kako nema posla, kako je obrazovni sistem loš i kako mi ništa ne možemo da učinimo po tom pitanju. Mene su na fakultet ispratili rečima: „Idi, uči škole, pa da se zaposliš u inostranstvu kao čovek”. Očigledno svi mislimo da u Srbiji ne možeš da živiš kao čovek, da se novac u Srbiji može zaraditi samo ukoliko se baviš politikom ili kriminalnim delatnostima. Pritom, nije novac jedino što se u Srbiji “zaslužuje” navedenim položajima”, kaže Mina Pejović, studentkinja Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu.

„U budućnosti sebe vidim u Londonu. Razlog je što mi se taj grad oduvek dopadao za život,  ali i da nije tako, s obzirom kakvo je stanje u našoj državi, svakako bih sebe video van Srbije”, zaključuje Marko Jović, student Filološkog fakulteta u Beogradu.

Trenutni studenti ilustracija su potencijala koji naša zemlja ima u smislu kapaciteta da iznese promene o kojima se mnogo govori, a koje bi nas povele u neku ekonomski sigurniju budućnost. Međutim, čini se da će privoleti studente da ostanu u rodnoj zemlji biti izazov sa kojim će se naša zemlja još dugo suočavati, jer su svi oni već zauzeli sličan stav o tome na koju stranu sveta vodi put ka uspehu. Većina se slaže da je odgovor na to pitanje – što dalje odavde. Međutim, postoje i oni koji svoju budućnost žele u Srbiji.

„Nikada se ne zna kakva muka može spopasti čoveka, ali sa moje sadašnje tačke gledišta, sebe svakako vidim u Srbiji. Mislim da boljeg mesta nema, što se tiče nekog života mimo finansija i luksuza, jer to ipak nije jedina svrha življenja. Pouzdano znam da svi koji su otišli imaju obezbeđen dobar život, međutim, samo sa finansijske strane, s obzirom na to da im se život sveo samo na posao. Tada se, sa tugom u očima i punim džepovima, sećaju opuštenog i razdraganog života, spavaju i sanjaju baš tu Srbiju iz koje su pobegli“, poručuje Sara Pjaca, studentkinja Fakulteta organizacionih nauka.

Migracije nisu problem sa kojim se suočava samo Srbija, već on pogađa čitav region. Važno je sagledati širu sliku i uvideti da ono što se dešava u jednoj državi pre ili kasnije može desiti i u drugoj. Saradnja država, institucija i građana uopšte mogla bi nam svima biti od pomoći da brže pronađemo usmerenje, identifikujemo sredstva i pronađemo načine da stignemo do željenog cilja. Kada se konkretno o migracijama radi, uočljiva je određena pravilnost.

„Uvek postoji nekakvo kretanje iz siromaših ka bogatim zemljama, ali masivna kretanja stanovništva

znače implicitno napuštanje nečega što ljudi doživljavaju kao beznadežno društvo ili nesposobnost svojih vlada da reše probleme.To je začarani krug: propale države stvaraju beznadežna društva, koja sa druge strane tolerišu državno propadanje. Ovo nije slučaj u jugoistočnoj Evropi. Ekonomski rast u istočnom Balkanu, Albaniji i Srbiji trenutno je visok, a strane direktne investicije polako hvataju korak sa

stepenom istih u centralnoj Evropi. Trend je pozitivan, ali region je još daleko od sustizanja centralne Evrope. Osim Hrvatske, jugoistočni Evropljani zarađuju manje od polovine u odnosu na centralne Evropljane“, zaključuje rumunska politikološkinja Alina Mungiu-Pippidi u svom članku o migracijama i razvoju Balkana, objavljenom u zborniku radova „Politika viza i Zapadni Balkan“.

Laganim, ali sigurnim koracima, čitav region se kreće ka onome što zovemo „obećana Evropa“. „Američki san“ postaje prevaziđen i, na našem kontinentu, Evropljani sklapaju mozaik svog sopstvenog ideala. Balkanci za to vreme vredno treniraju, pripremajući se malim trkama za velike. Putevi su već trasirani – nama ostaje samo da pratimo stazu preko brda, kroz šljivike, do alfalta, tunela i svetla na njegovom kraju, uz nadu da to ka čemu trčimo nije brzi voz, već sve o čemu smo maštali dok smo davali sve od sebe da trku i završimo.

Da možeš da se sutra probudiš u nekoj drugoj Srbiji...

„To bi bila Srbija koja krupnim koracima ide napred, u skladu sa vremenom, u kojoj mladi ljudi puni potencijala dobijaju šansu da pokažu svoje sposobnosti,  dobijaju priznanja na osnovu zasluga i cene ono što imaju. Razlika bi bila baš ta da se sva ta energija koju mladi nose uoči i upotrebi. Morali bi da obezbedimo i slobodu govora (apropo situacije voditeljima emisije “Mentalno razgibavanje”)
To su samo kapi u moru promena koje treba da se izvrše i ja čvrsto verujem da hoće”, zaključuje naša sagovornica Sara.

Autorka je Jovana Georgievski.

Najnovije