Mingl kutak arhiva

„Dečije bolesti“ visokog obrazovanja u Srbiji

„Dečije bolesti“ visokog obrazovanja u Srbiji

Jun i jul – period kada tek svršeni maturanti polažu prijemne ispite za neki od fakulteta/visokih škola širom Srbije. Može se reći da je to najstresniji period u dotadašnjem obrazovnom procesu učenika. Toliko je toga o čemu potencijalni brucoš treba da razmišlja i uspešno savlada pre nego što u oktobru sedne u amfiteatar (naravno ako uspe da se upiše). No, na sve to, potencijalni brucoš mora i da proveri da li je visokoškolska institucija koju želi da upiše akreditovana. Tako ovih dana u štampi nailazimo na brojne vesti koje upozoravaju buduće studente da budu oprezni i izvrše proveru (na stranu činjenica da nigde u vestima nema linka na kojem se nalazi spisak akreditovanih ustanova).  E sad, logično pitanje koje se postavlja – zašto te ustanove koje nisu akreditovane i dalje postoje i upisuju studente? Zašto do sada nije stavljen katanac na vrata ovih institucija, ako se već zna koje su to institucije? Naravno, srećnije, ali manje verovatno rešenje je da ove institucije nastave da postoje ali da se više ne predstavljaju kao visokoškolske institucije, već kao dodatni kursevi, što i jesu.

Setimo se skorašnjeg primera Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Beogradu na kojem su postojale dvogodišnje studije od 2001. do 2005. godine u okviru Više trenerske škole, za koje nije postojala dozvola. Nakon što je slučaj dospeo u javnost, Fakultet je diplome stečene na tim studijama proglasio nevažećim, a studenti su pozvani da vrate diplome i indekse. U pitanju je 2000 studenata. Naravno, kao što kaže Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja studenti su punoletna lica i snose odgovornost za nazakonit upis. No, kako je moguće da Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja 5 godina sprovodi studije za koje nema dozvolu a da se to otkrije tek 2014. godine? Šta je za to vreme radila Komisija za akreditaciju i proveru kvaliteta? Kako god, 2000 ljudi ostaje bez diplome, u koju su uložili vreme i novac. To je epilog. Oni su kolatelarna šteta.

U Srbiji i dalje postoje fakulteti koji ne objavljuju statut, finansijske izveštaje i mnoga druga dokumenta. Neki od ovih fakulteta ih takođe ne daju ni na uvid ako tražite putem zahteva za pristup informacijama od javnog značaja (pravdajući se da su te informacije tajna, iako to nikako ne sme biti slučaj). Kada je novinar Politike Univerzitetu Edukons tražio doktorat guvernerke NBS Jorgovanke Tabaković, u odgovoru je između ostalog stajalo i „moram priznati da nam je Vaš dopis pokrenuo čula“. Skorašnji plagijati doktorskih disertacija su celoj akademskoj javnosti pokrenuli čula, pa evo i dalje nikom ništa.

Da sumiramo – postoje neakreditovane visokoškolske ustanove koje niko ne zatvara, postoje plagirane doktorske disertacije za koje niko ne snosi sankcije, postoji korupcionaška afera čiji učesnici i dalje rade na fakultetu i napreduju, a postoji verovatno još po nešto što ćemo saznavati sporadično, post festum.  Da smo hteli bolji alarm da „je nešto trulo u državi Danskoj“ ne bismo ga imali.

 

Autorka je Sanja Nasevski.

Najnovije