Mingl kutak arhiva

Sumrak

Sumrak

 Sedimo na ivici starog bazena.
Ti i ja.

Park miriše kestenje, vlagu i smolu. Vetar mi šušti u ušima, a oblaci se razlivaju kao prosuto mastilo i natapaju crveno-narandžaste i umirujuće plave fragmente neba.

Osećam da mi je napola hladno, zbog vetra i kamena na kome sedim, tako da sam jednu ruku gurnula u džep u pokušaju da je zagrejem. Bezuspešno. Druga ruka mi je u tvojoj.  U vazdušastoj šupljini između naših dlanova vazduh je topao i struji uz prste, koji su vreli tu gde nam se jagodice dodiruju.

Čudno je to kako činiš da mi bude hladno i toplo istovremeno.

Park iza naših leđa šumi od treperenja lišća i pucketanja grančica po kojima niko ne hoda. Šumi od graktanja, prašine koja se u kovitlacu spušta u koprivnjak i listova uvijenih po ivicama koji se mrve u dodiru sa tlom i šapama lutalica. Šumi od vremena, oronulih zidina i mog okamenjenog pretka koji sa svog postolja gleda na drugu stranu. 

Pred nama je napuklo dno nekadašnjeg bazena, na čijoj je sredini izniklo bodljikavo šiblje. U najdubljem delu ima nešto vode, koja je delimično prekrivena žabokrečinom. Žablji dom je ovog puta neobično tih, iako se stanarke čim čuju glasove obično daju na šljapkanje i kreketanje. Pretpostavljam da je i njima hladno. 

Unutrašnjost bazena prekrivena je grafitima, koji ovom mestu daju boju. Na zidu naspram nas odvija se neobičan sastanak puža golaća i malog anđela, koje špijunira crni mrav detinjeg lica, sakriven iza nekakvog kamička. 

Oslonila sam stopala na sirenu, koja u svojoj lepoti pliva ka nečemu opružajući ruke preko glave. Ona je moj omiljeni grafit i čudno je kako oduvek sedim baš tu, na njenoj strani, umesto na nekom mestu odakle mogu da je vidim. Pretpostavljam kako sam oduvek bila isuviše zanesena posmatranjem njene pojave i načinom na koji se izvija, kao da se svojim plavim perajima odgurnula ka nečemu što joj je tu, na dohvat ruke; nečemu što mi nije dozvoljeno da vidim. Zato više volim da joj budem blizu.

Samo sam delimično svesna činjenice da sam odlutala, kad osetim kako me posmatraš na način koji mogu da odredim samo kao svetlucav i topao; ostatak je za mene nedefinisan i umotan u braonkastu boju tvojih očiju.

 

„Hej, jesi li tu?“, šapćeš bliže mom uhu.

„Vraćam se za minut“ , smešim se blago.

„Ok“, kažeš. „Biću tu - i držaću te za ruku.“


Pirot, oktobar 2010.



Autorka: Jovana Georgievski


Najnovije