Mingl kutak arhiva

Nešto nalik na osmijeh

Nešto nalik na osmijeh

Konačno izlazim iz autobusa.

Momak sa razvijenim mišićima mi namiguje. Treba li ti pomoć oko te torbice? - pitam ga, glasnije nego što sam htjela, dok prolazim sa svojim velikim koferom pored njega.

Mogu sama.
Mogu sama.
Mogu sama…

Imam plihove i rane na stopalima, svaki korak se pretvara u grimasu na mom licu koju sakrivam. Kilograme koje sam dobila vjerovatno neću uspjeti... Vrućina. Zvono telefona. Vjerovatno je Sofija...

Ugazila sam u pseće govno i razmišljam kako bih se lako sad mogla ubiti zbog toga. Ali samo stojim, previše lijena da ga obrišem, dok se ljudi mrzovoljno okreću zbog mirisa. Smeta im… Zvono opet. Ili me on zove. Ipak Sofija... Razmišljam koliku ću količinu laži morati da podnesem, kao pulsirajući bol u mozgu, kad joj se javim. Samo da uđem u taksi...

Bole me ruke.
Boli me.

Želim da vrisnem, ili zaplačem.

Kap kiše na mom čelu se miješa sa znojem. Pa i druga. Treća. Ljudi pocinju da bježe. Odjednom shvatam da ne moram da se javim. Shvatam i da nisam sama. Svi dragi ljudi su odavno postal dio mene.

Ubacujem kofer u taksi, dajem mu adresu za koju mi kažu da je moja i poslednju novčanicu iz džepa. Javljam se na telefon i govorim joj da je ne želim više u svom životu. Svoje kilograme ne osjećam kao višak, jer ni jedan dio mene nije višak. A ni manjak, iako sam dugo mislila da nikad neću biti "dovoljno" za njega. Shvatam da ni njega ne želim više u svom životu, jer... predugo sam nosila te lijepe, tijesne cipele, koje sada sazuvam i hodam bosa po ulici.

Plešem.

Nema smisla brojati kapi, cijelo nebo sada imam na svojim obrazima i u svojim rukama. Kapi kiše ljube me u čelo. Ljube mi cijelu dok se moje usne konačno pretvaraju u nešto nalik na osmijeh... 


Autorka: Tamara Senić

Najnovije