Mingl kutak

Priča o čokoladi

Priča o čokoladi

"Devet od deset osoba voli čokoladu. Deseta uvek laže." - John Q. Tullius


  Mekano šuštanje zlataste folije. Tihi zvuk cepanja, a zatim prigušeno lomljenje table. Glatka tektstura pod prstima. Privlačni, gorki miris kakaoa u vazduhu. Nagoveštaj arome na usnama. Raskoš ukusa, koji kao talas gorčine od koje se naježite preplavljuje nepce, a zatim se razliva u slast, koja gori sa unutrašnje strane obraza.
   Umirujući osećaj topline dok tečni kakao klizi niz grlo. Novi nalet slatkog zaokupljuje čula, na jedan kratak uzdah. Potom shvatate da ste i dalje na mestu na kome ste bili i pre tri minuta. Samo što je osećaj ovoga puta umirujući.
    
  Za sve nas hedoniste, čokoholike i sladokusce ona je sinonim za užitak. Aromatično zadovoljstvo u koje bežimo od osećanja...Ili zbog osećanja. Iskustvo konzumiranja je prijatno, opuštajuće, lično i donosi u krv nalet serotonina, što je čini instant srećom u pažljivo osmišljenom omotu.
       
      Kome dugujemo pronalazak ovog čulnog zadovoljstva?
Nalazi govore da su još oko 2000. godine  p.n.e. Olmeci iz doline Amazona poznavali svojstva biljke kakao, dok arheološka istraživanja na području Centralne i Južne Amerike ukazuju na to da su tek Maje i Asteci usavršili spravljanje kakao napitka.
 Sama reč "čokolada" potiče iz  drevnog navatl jezika  od reči "xocolātl", što znači "gorka voda". Meksički Indijanci nazivali su je "chocolat" (choco-pena; ati-voda).

  Čokolada je u prvo vreme pripremana samo u formi napitka.
Kakao prah dobija se od plodova biljke Theobroma cacao, što na majanskom znači "hrana bogova". U astečkoj i majanskoj civilizaciji postojao je svojevrstan kult ove dragocene biljke. Asteci su smatrali da im je kakao podario bog Quetzalcoatl koji je kakao drvo ukrao iz raja.  Maje su svake godine priređivale svečanosti u čast boga kakaoa, Ek Chuaha prilikom kojih su prinošene ljudske žrtve. Poslednji obrok žrtvovanog bio je xocolātl.
  Originalni recept za topli kakao je mešavina mlevenih kakao zrna, vode, vina i bibera, a kasnije su mu dodavani začini kao što su vanila, cimet i čili papričice. Maje su verovale da čokolada pripremljena sa začinima predstavlja svojevrsni afrodizijak. Jedna vrsta forte (jake) čokolade pripremljena sa dodatkom određenih začina nazivana je ljubavni napitak.
 Još u periodu pre dolaska Evropljana, čokolada je predstavljala luksuz. Smatrana je eliksirom zdravlja, izvorom mudrosti i snage, a dobijali su je i ratnici pre odlaska u bitku. Korišćena je u obrednim ritualima, na venčanjima, a u Nikaragvi i kao sredstvo plaćanja.     
 Novac im je dakle, doslovno rastao na drvetu.
 
  Kada se Kolumbo vratio sa svog prvog putovanja u Južnu Ameriku, doneo je na španski dvor zrna kakaoa, ali ona tada nisu privukla naročitu pažnju. Nešto kasnije, prilikom svog iskrcavanja u Nikaragvi, bio je prvi Evropljanin koji je probao čokoladni napitak.  Isuviše zauzet svojim istraživanjima, nije se pozabavio njegovom popularizacijom u Evropi.
  Afrodizijačko dejstvo čokolade bilo je jako cenjeno. Astečki vladar Montezuma II
(početak XVI veka), koji je bio veliki ljubitelj čokolade, pio je i po 50 pehara pre posete svom haremu. Zlatni pehari su potom bacani u obližnje jezero, koje je kasnile poslužlo Evropljanima kao prava zlatna riznica. Upravo je Montezuma ponudio ovo piće Kortezu, kada se ovaj iskrcao u Južnoj Americi. Evo kako je Kortez (1519.) opisao blagodeti čokoladnog napitka:
"Divno piće koje daje energiju i bori se protiv umora. Čaša ovog dragocenog napitka omogućava čoveku da hoda ceo dan bez hrane."
 Kortez je kasnije doneo zrna u Španiju, gde su kakao počeli tajno da uzgajaju u manastirima, a postao je i omiljeno piće na španskom dvoru.
  Španci su bili ti koji su od čokolade napravili slatkiš, dodajući joj šećer, med i morski orah, a kakao je i kod njih počeo da se koristi u svrhe plaćanja. Za 200 zrna mogao se kupiti ćuran, 100 zrna bila je dnevnica stražara.
Mesto u literaturi čokolada dobija uz "Libro en el cual se trata del chocolate" ( "Knjigu koja govori o čokoladi", 1609.) , koja potiče iz Meksika.   
Tajna nije dugo mogla ostati skrivena, tako da se ova receptura ubrzo pronela ostatkom Evrope.  Pošto je od svoje žene,  španske princeze Marije Tereze, dobio na poklon kutiju čokolade, Luj XIV postao je njen veliki ljubitelj, a uskoro je i sam otkrio njeno afrodizijačko dejstvo. Tu su još Kazanova, Madam Pompadur i drugi.
 
  U XVII veku čokolada je stigla u Englesku. Prva prodavnica čokolade otvorena je upravo u Londonu, od strane jednog Francuza, a londonski crème de la crème počinje da se sastaje u novootvorenoj "kući čokolade". Ljudi su u ovom periodu prvi put počeli da iskazuju ljubav poklanjanjem čokolade.
 
  Među majstorima počelo je takmičenje u smišljanju čokoladnih poslastica.
Jedan nespretni momak je u kuhinji ispustio činiju lomljenih badema, a šef je u napadu ljutnje slučajno oborio činiju pregorelog šećera. Za to vreme, nestpljivi vojvoda Plessis-Praslin čekao je svoj desert. Šef mu je u očajanju servirao bademe sa šećerom, na šta se vojvoda oduševio i nadenuo im naziv "praline".
      
  Čokolada se širi u Austriju, Nemačku, Belgiju i konačno, Švajcarsku.
Švajcarci su se zatim svojski posvetili čokoladi. Posle osam godina eksperimentisanja, Danijel Piter (čiji je partner bio Henri Nestlé) na tržište je plasirao prvu mlečnu čokoladu.
Rudolf Lindt iz Berna osmislio je tzv. "fondant" - čokoladu koja se topi u vašim ustima!
Danas su Švajcarci najveci potrošači čokolade na svetu sa 12.3 kg po glavi stanovnika godišnje.
  U drugom svetskom ratu čokolada je kao vrlo okrepljujuća davana vojnicima, a ova praksa postoji i danas. Putovala je i u svemir, kao deo programa ishrane astronauta.    

Autorka: Jovana Georgievski, 2010

Najnovije