Mingl kutak arhiva

Tajne, pismo i polica

Tajne, pismo i polica

  Kad sam bila u Beogradu, u stanu moje tetke, velikom, ali ipak nekako skučenom, bila je jedna polica s knjigama. Uvek, kad bih došla, divila bih se naslovima na njoj. Neka izdanja su bila i do skoro sto godina stara. Pitajući se da li bi ikada mogla da neke odnesem svojoj kući, ta želja mi se odjednom ispunila. Tetka, moja draga tetka, nameravala je da ih rasproda. Dopustila mi je da uzmem one koje hoću da pročitam, ili sam ih već pročitala i želim ih na svojoj polici. Tu je bila i Džejn Ostin, Sergej Jesenjin, Darvin, jedan latinski rečnik, Deniken, a i Sterija. Ipak, i među njima, odvajala se jedna knjiga – Kokoro. Napisao ju je Natsume Soseki, japanski pisac.

  Kokoro bi na japanskom značilo ,,srce’’ mada se može protumačiti i kao ,,srž’’ nečega. Knjiga koja je stajala preda mnom, bila je i još uvek je, jedno od velikih dela japanske kulture, koje je inspirisalo mnoge mlade tog doba da pišu i poštuju Natsume Sosekija.

  Danas je znana kao klasik, onaj koji još uvek može da uzdrma ljude i tera nas da se zapitamo što i kako. Osećala sam strahopoštovanje prema njoj, ali uskoro se to osećanje pretvorilo u privrženost. Ipak, nisam htela da je pročitam, nisam znala kako bih reagovala. Zato kad sam je uzela u ruke, učinila sam to sa strepnjom. Stranice su bile već požutele, jer zamislite, knjiga je bila još iz ’53, iz hrvatske izdavačke kuće Zora.
Plašila sam se da je ne uprljam ili oštetim, jer bih se osećala kao da sam počinila ubistvo.

  Početak je bio miran, kao i ostatak knjige, bez talasa, ili bolje reći, bez menjanja. Natsume je kroz celu knjigu održao neki nivo koji je na mene ostavio utisak da je sve normalno. U knjizi se ne pojavljuje nijedno ime po kojem bi mi zvali likove. Naravno, imali su obeležja. Onaj koji u prva dva dela priča priču, znan je kao mladić, filizof. Deo njegove priče, još likova bili su Učitelj(sensei), i njegova žena. U trećem delu, gde Učitelj ispoveda svoju mračnu, ili možda kontroverznu prošlost, pojavljuje se još nekoliko likova, od kojih je jedan znan pod imenom ,,K’’.

  Ova knjiga opisuje vezu između dva čoveka, jednog previše mladog da bi bio muškarac, a drugog suviše pesimističnog da bi bio filozof. Mladić pokušava da sazna sve o prošlosti Učitelja, čoveka koga je toliko poštovao, dok Učitelj pokušava da je sakrije. Dok se tako igraju mačke i miša, ili je to ipak, možda nedovoljno precizan opis za tu vezu između njih dvojice, Učitelj obećava da će mu reći jednog dana, šta on to krije.

  Ubrzo nakon toga, mladić prima pismo, veoma dugo i napisano onim brižljivim  rukopisom, jer mu nije bio najbolji. On mu saopštava ono što je dugo krio, i ono što niko osim njega nije znao. I sam roman se završava sa njegovom ispovesti, tako da mi ne znamo kako mladić, onaj koji uvek u svemu traži neko objašnjenje, razlog, reaguje.

  Jedna od misli koja je obeležila, za mene, ceo roman, glasila je ovako:

 ,,Svaki put bi me tada obuzela ledena jeza; jeza, što obuzima čovjeka koji zasopljen stigne na rub ponora, naglo stane i , nagnuvši se, ostane na mjestu, nesposoban da sagleda dno provalije. Jer bijah slabić’’.

Ova misao, tako mračna, ali ipak toliko prosta, banalna, barem za mene, opisuje mnoge životne odluke. Ne znam koliko puta sam baš to uradila, povukla se jer je bio preveliki rizik.

 
  Mogu samo još da kažem, da ako želite da pročitate ovu knjigu, ne možete promašiti, ali vas može ostaviti sa osećajem kajanja; što ste je uopšte pročitali, ili što je ranije niste našli.




Autorka: Marija Jović

Najnovije