Mingl kutak arhiva

Irska lutalica

Irska lutalica

Vekovima unazad od naseljavanja Kelta, preko prihvatanja hrišćanstva, engleske vladavine, gladovanja, sve do borbe za nezavisnost, dešava se – Irska. Priču o njoj možemo započeti starom, dobrom frazom ’’once upon a time’’ jer je i sama jedna velika bajka.

Ipak, Irska ima bogatu istoriju koja nije baš bajkovita kao što je to slučaj sa današnjom državom. Svako želi da je poseti, da se divi njenom zelenilu, da oseti kišne kapi (otprilike 300 dana godišnje), jer nisu iste kao i sve druge kišne kapi na ovom svetu, da popije Ginis pivo u pabu i sluša tradicionalnu irsku muziku.

Muzika je uglavnom prva asocijacija na Irsku.

Čujemo veselu pesmicu, poželimo da veselo skakućemo u ritmu muzike i istovremeno smo srećni, ispunjeni i slobodni. Baš kao što su se osetili Irci u trenutku kada su neke od tradicionalnih irskih pesama nastale, jer najveći broj istih govori o nezavisnosti Irske ili bar želji za nezavisnošću.

Pesma ’’Foggy Dew’’ je jedna od njih, inspirisana Uskršnjim ustankom iz 1916. kao odgovor nacionalista na englesku vladavinu Irskom. Kao što svaka zemlja ima svoje junake i svoje bitke o kojima stalno čitamo i govorimo, Irska ima svoj način da podseti na istoriju.

Jer, istorija nisu samo ratovi i borbe. Istorija je i muzika. Kako bolje izraziti osećanja nego pesmom koja i pored toga što veseli ljude, nosi i snažnu poruku?

Možda je to razlog zašto se na zvuk irske muzike osećamo kao leprikoni. U zeleno odeveni vilenjaci koji popravljaju stare cipele, a svoj ćup sa zlatom čuvaju na kraju duge, spremni za nestašluke, veseli i razdragani.

Ili poput deteline sa tri lista koja je simbol Irske. Smatra se da je simbol odredio sveti Patrik, irski zaštitnik čiji se dan slavi svake godine, 17. marta uz tradicionalnu muziku, obilje piva i bogata, kalorična jela sa slaninicom.

Mnogo je i legendi koje su sastavni deo irske kulture.

Priča o dvorcu Blarni je jedna od njih.

Smatra se da je ’’blarney’’ reč koju je engleska kraljica Elizabeta izgovorila znajući za duge i lepo sročene govore irskog vojvode Kormaka Mekdermoda Makartija koji je tražio vremena da sa svojim savetnicima veća da li će se zakleti na vernost engleskoj kruni. Na samom vrhu ovog dvorca nalazi se kamen na kome je uklesana godina izgradnje i zbog reči koje je engleska kraljica iskoristila kao sinonim za laskave i rečite govore, postoji verovanje da ko poljubi ovaj kamen postaje rečit, bas kao i sam Makarti.

Ipak, jedna od najzanimljivijih je legenda o 29. februaru, danu koji je sveti Patrik odredio kao dan u kome je moguće da devojke zaprose svoje momke.

Tako je Irska stvorila bajke i za devojčice i za dečake, za stare i mlade, bogate i siromašne, borce i njihove porodice. Potpunog stranca koji dolazi iz neke druge, daleke zemlje prihvata oberučke, da on poželi da zauvek ostane na rubu sreće i slobode, gledajući u bistro, plavo more.

Čak i irske kiše nisu iste kao domaće, jer posle njih budeš ispunjen, ne pokisneš.

Sve je drugačije, nestvarno.

Možda zato što se nijedan čovek tamo ne oseća kao stranac, već kao neko ko je u prošlom životu bio pekar u Dablinu, lutalica u Golveju ili brodograditelj u Belfastu.

Jedno je sigurno – sreća ne mora uvek imati četiri lista.

Ona prava, istinska, slobodna sreća ima tri lista i zelene je boje.

Autorka: Kristina Milošević

Najnovije