Mingl kutak arhiva

Šta čini dobar film?

Šta čini dobar film?

Koliko ljudi, verovatno toliko i odgovora na pitanje ŠTA ČINI DOBAR FILM. Nekome se najviše dopadaju komedije, nekome trileri, neko uživa dok gleda horora, a neko naučnu fantastiku, dok neko voli i istorijske spektakle. Očigledno je, da ne odlučuje žanr o kvalitetu samog filma, jer ima i dobrih i loših komedija, i dobrih i loših horora i dobrih i loših trilera.

Da se zadržimo na domaćoj kinematografiji. 

Teško je precizno reći koje to komponente čine dobar film i šta je uopšte najbolje merilo za kvalitet filmova. Da li je dobro samo ono što filmski kritičari pozitivno vrednuju, ili se tu ipak pita i publika? U strogo umetničkom pogledu, filmovi crnog talasa smatraju se vrhunskim ostvarenjima srpske i jugoslovenske kinematografije, ali zar onda baš sve urnebesne komedije treba unapred oceniti kao kič i običnu komercijalu samo zato što su podilazile ukusu širih masa i privukle na hiljade gledalaca?

Najbolje je kad reditelj ume da svoje ostvarenje približi publici, a da i dalje zadrži dostojan umetnički nivo  – to nije lako i ne dešava se često, ali kad se desi, onda bude pravo osveženje i za kritiku i za publiku.

Na primer, svaki film Emira Kusturice dobijao je visoke ocene evropske i svetske kritike, zna se da nikada nije žrtvovao svoje prvobitne ideje i vizije zarad popularnosti, ali nije slučajno što je domaća publika najbolje prihvatila Underground, jer tu je reditelj savršeno spojio svoj umetnički manir sa žanrom već proverene i popularne crne komedije, pri čemu ne treba zanemariti ni udeo scenariste Dušana Kovačevića.

Svi filmovi Živka Nikolića takođe su visoke umetničke vrednosti, ali šira publika najbolje je prihvatila Lepotu poroka, i to kao čistu komediju, mada priča nije izgubila svoje pravo značenje, samo je ono postalo dostupno užem krugu pažljivih gledalaca, koji umeju da čitaju i između redova.

Najzad, da bi film bio prihvaćen, pozitivno kritikovan i popularan, mora da se pojavi u pravom momentu – to je možda i najbitniji preduslov.

Ko zna da li bi Lajanje na zvezde i Zona Zamfirova Zdravka Šotre bili tako gledani, da nisu snimljeni tada kad su snimljeni.

Za filmove iz serijala Montevideo teško bi se moglo reći da imaju veliku umetničku vrednost, ali ne može se reći da nisu dobri, pošto su kreatori serijala tačno predvideli koju će i kakvu priču publika širokogrudo dočekati.

Naravno, svako će reći da je – osim umetničke vrednosti, razumljivosti kod šire publike i pojave u pravom momentu – za uspešan film potrebna i zanimljiva priča, dobra produkcija, solidan budžet, gomila glumaca i statista, specijalni efekti...

Domaća kinematografija nedavno je, međutim, pokazala kako za dobar film uopšte nije potrebno ni previše finansijskih sredstava, ni previše glumaca, a kamoli specijalnih efekata.

Jednom rečju, dovoljna je kamera, jedna scena, nekoliko glumaca – i eto filma. Razume se, ništa bez dobrog scenarija i režije, bez replika od kojih bi svaka bila vredna pažnje, ništa ni bez glumaca koji bi bili spremni za takav eksperiment.

„Pristao sam na eksperiment“ – naglasio je Nikola Kojo (Blic, 12. 5. 2012) govoreći o filmu Smrt čoveka na Balkanu (Miroslav Momčilović, 2012), a eksperiment se ogleda u tome što je ovo prvi domaći celovečernji film snimljen uživo u jednom kadru. Sve se odigrava u dnevnoj sobi, desilo se samoubistvo i kroz stan defiluju uznemirene komšije, lekari, policajci, čak i jedan pogrebnik, na kraju i potpuno neočekivani raznosač pica, a publika sve to prati preko jedne statične web-kamere, koju je samoubica uključio neposredno pred smrt, kao da je i mrtav hteo da se naruga naravima svoje okoline. Originalno, hrabro, nesvakidašnje, a ipak toliko jednostavno i svakidašnje.

Žanrovski je film označen kao crna komedija, ali prvenstveno je to satiričan prikaz naše stvarnosti. Motiv samoubistva bio je samo polazna tačka da ljudi polako, iz replike u repliku, razotkrivaju svoje pravo lice, naravno zato što ne primećuju web-kameru. Šta će biti kad primete uključenu kameru, gledaoci će videti na kraju i tek nakon toga neće znati da li da se smeju ili da se sami zamisle nad celom pričom.

Jer, kao što smo mi celih 78 minuta pomno pratili šta se dešava u dnevnoj sobi samoubice, možda i nas neko posmatra, možda smo svi deo nekog sveobuhvatnog rijalitija...

Momčilović je, nakon omnibusa Sedam i po i ljubavnog četvorougla Čekaj me, ja sigurno neću doći još jednom pokazao da se inspiracija za dobru priču može bez problema naći u najbližoj okolini i da se dobar film ne mora bazirati na neuobičajenim i čudesnim događajima, već naprotiv, na svakodnevnim i potpuno običnim situacijama.

Sličnim putem krenuli su docnije reditelji Pavle Vučković i Nikola Ljuca i uspeli da od naizgled besmislenih i jednostavnih priča načine odlične filmove. Panama (Vučković, 2015) i Vlažnost (Ljuca, 2016) na prvi pogled mogu delovati razočaravajuće, jer se radnja čini previše običnom, tim pre što do kraja očekujemo otkriće dostojno psiholoških trilera, a zapravo se ništa fascinantno ne desi. Ipak, kad malo bolje pogledamo, shvatimo da su sve to filmovi o nama samima, o našim manama, o našim strahovima, o našim slutnjama koje se uglavnom razreše na običan, a ne na spektakularan holivudski način.

Ovakvi filmovi dokaz su da u našoj kinematografiji još uvek ima originalnih ideja i da se nova ostvarenja ne moraju zasnivati na rimejkovima (Šešir profesora Koste Vujića), bledim kopijama (Bićemo prvaci sveta prema znatno boljem Montevideo, Bog te video) ili komercijalnim nastavcima (Mi nismo anđeli 2) kako bi se publika iznova privukla u bioskope. Budu ponekad i rimejkovi i nastavci sasvim dobri, ali već sama njihova pojava pokazuje izvesnu krizu i nedostatak novih i svežih ideja.

Film Smrt čoveka na Balkanu toliko je jednostavan i običan da ga upravo to čini specifičnim i neobičnim. To što je ovaj film osveženje, opet je jedan mali paradoks, s obzirom na to da počinje samoubistvom i razvija se kao satirična crna komedija sa dramskim nabojem na kraju. Ipak, to za balkansko podneblje nije ništa čudno, ako se setimo da su i crne komedije Dušana Kovačevića svojevremeno bile osveženje u jugoslovenskoj kinematografiji. Momčilović je očigledno pogodio i priču, i naslov, i ciljnu grupu.

Ostaje bez preciznog odgovora pitanje da li je dobar film onaj koji ostaje u domenu čiste umetnosti i time čak rizikuje da ostane bez publike, ili je to onaj koji ipak podilazi publici gubeći pritom umetničku vrednost.

Ali, ako se pitamo šta je sve potrebno za dobar film, videli smo da nije potrebno mnogo. Samo originalna ideja, entuzijazam, volja... Možda je i to previše, možda na svaku originalnu ideju treba čekati i po nekoliko godina, ali osveženje ne bi bilo osveženje da se ne dešava samo povremeno i to nakon teškog zamora i lutanja.

Autor: Dušan Milijić

Najnovije