Mingl kutak arhiva

Pokušaj dnevničenja

Pokušaj dnevničenja

Junak ove priče se nekako se doteturao do Sajma, uprkos vrućini, vrtoglavici, izgladnelosti, dobroj volji i besparici.

Dobra volja, kao volja da se dođe sutra zbog drugara koji je zaboravio da mu pošalje novac za knjige koje su mu neophodne. Drug je odustao i svalio krivicu na sebe. Sažaljevao ga je prelazeći podzemni prolaz, približavao se gomili.

Ušao je na sajam, video media market i setio se kako je prošle godine, tu u hali tri, upoznao Milana, sada već dobrog druga. Pomislio je kako bez tog čoveka, ovaj media market deluje neozbiljo i pomalo lakrdijaški. Možda je bilo samo do utiska.

Naš je junak osmislio šta će da kupi.

Sve je taksativno navedeno u glavi, ali nema papir da to i dokaže. Nažalost, prioriteta nema, zato bitku dobijaju štandovi izdavača koji se najbrže opažaju.

Ako imate staž u čitanju, tačno znate šta želite, a to ponekad ume da bude jako naporno, znati šta se želi.

Zato, glavni akter isključuje sigurnost i ubacuje u mod intuicije. Ima budžet, nema plan, što bi u prevodu značilo da će se zaljubiti u ono što prvo vidi, pa će se potom kajati. Ubrzo novac će se pretvoriti u gomilu papira na kojim piše nešto lepo.

Kupio je šta je želeo, šta su okolnosti dozvolile i vodio neke kratke i duhovite razgovore. Izdvojena je jedna crtica...

Videvši uvaženog pisca kako sedi za jednim stolom unutar štanda, Bogdan je odlučio da priđe i zatraži posvetu.

Razgovor je tekao ovako:

„Kako se zoveš?“

„Bogdan.“

„Moj najmlađi sin se zove Bogdan. Izvoli Bogdane“

Video je do pisca uvaženog političara i profesora Beogradskog univerziteta, pozdravio ga je uz reči da dosta učimo od njega.

„Je l ima neke koristi od toga?“

„Voleo bih da ima. Sve je moguće u Vašoj teoriji, ali u praksi ne ide nikako. Nešto slično kao našem fudbalu.“

Usledio je osmeh i rukovanje. Bogdan se okrenuo. Pisac ga je dozvao i pružio mu šakom mandarinu, znajući da će ostati upamćen baš po tom pokretu, po slici njegovog zgloba i po mandarini, nečemu narandžastom i živom u ovom carstvu papira.

Potom je junačina naša otišla do štanda svoje omiljene knjižare i omiljenog knjižara, Marka.

Srednjoškolci su se jurcali i odgurivali ga toliko jako da se u njemu rodila pomisao da svoj lakat koristi u nasilničke svrhe. Takva pomisao trajala je delić sekunde, pretivši njegovom razumu. Mogla mu je oduzeti kontrolu nad pokretima. Na sreću to se nije desilo.

Osmesi i iskreni saveti ljudi za štandovima su mu vratili veru u ljude. Video je Marka, nije mu ostalo novca za njegovu knjigu, pravdao se. Marko se smejao. Bilo mu je simpatično i delovalo je iskreno.

Marko ga je pozvao u knjižaru kad se cela ova gungula završi, da bi razgovarali. To je bilo sasvim dovoljno.

Potom je lutao po štandovima, osećajući se kao istrošeni penzioner krajem meseca. Pitao je knjižare da li primaju evro, kada bi video neku voljenu knjigu. Nešto para je ostavio čisto za potrebštine, one fiziološke.

Kada je rešio da napusti knjige, video je dve koleginice koje su lutale, umorne, povijene kičme. Jedna od njih je, dan pre, kupila tridesetsedam (37) knjiga i danas nešto manje. Ukupno oko pedeset.

Razmišljao je o svojoj ljubavi kao o ognju koji postepeno gori, mirno i staloženo. Ceo dan je bio na sajmu, obavio je ono što je imao i otišao. Kad se vraćao razmišljao je o dečijim nestašlucima. Bilo mu je žao svoje racionalonosti i usput je žalio sebe takvog. Nije činio ono što se ne sme, a u tome ima neke radosti, zabrinutosti od kazne, pa potom i slatkog ukusa zabranjenog voća.

Sajam knjiga nije za spiskove i zadatke. Sajam je čarolija zavođenja, a junak joj se nije prepustio.

Međutim na kraju priče se pojavljuje vila. Doziva ga telefonom. Javlja mu se i kazuje kako se divno provela na odmoru, kraj Mavrovskog jezera. Ona mu je praštala sve nestašluke i zato je najviše voli. Baš kraj tog jezera, nekad zelenog, nekad plavog, Bogdanova majka čitala je Komo. Izmestila je svoj um van ovog sveta. Pitavši je kako joj se svidela knjiga, već je znao da neće dobiti kulturom nakićen i pomalo iskrivljen odgovor, već koncizan i iskren. Rekla je: „ Dobra je, prijala mi je, smejala sam se dok sam čitala.“

Sećao se sebe u „svojoj“ gradskoj biblioteci, kako je u dečijem odeljenju čitao o Spartancima i dinosaurusima i kako je ocu sa oduševljenjem prepričavao knjige. I smejao se. A smeh i čitanje su dve najlepše stvari na svetu, posle one najvažnije.

Majka uvek pomogne i vrati priči poentu. Pokazala mi je zašto se čita, zbog kojih to poriva i vratila mi je volju... Smejali smo se, junak i vila.

Autor: Bogdan Panajatovski

Fotografija je preuzeta sa ovog sajta

Najnovije