Mingl kutak arhiva

Kako biti srećan/a

Kako biti srećan/a

Smatraju me nesrećnim čovekom jer sam beskućnik i živim od njihove milosti, a ne shvataju da sam srećniji od njih, zato što sam slobodan da radim ono što želim. Moj život je samo u mojim rukama. Izabrao sam svoj put, izabrao svoj cilj, cilj da živim slobodno, pod nebeskim svodom, samo ulica, oblaci i zvezde, kriška hleba i vesela muzika. Ne radim dosadan posao, ne muči me prezahtevni šef. Imam svog dragog psa, jedno ćebe i par dobrih prijatelja. Delim osmehe prolaznicima, radujem se svakom novom danu, imam malo, ali to je sasvim dovoljno da budem srećan.

Pitanje je šta smo zaista uradili kako bismo bili srećni? Da li prihvatamo da verujemo u to da je neko drugi odredio kako će naš život teći i pomiriti se s tim da smo rođeni da budemo tužni ili ćemo pak uzeti stvari u svoje ruke i učiniti život lepšim?

Svako ima svoje viđenje sreće, može se slobodno reći da su deca najsrećnija, nemaju većih muka od slinavog nosa i odabira igračke za igru. Kod nas mladih i odraslih je to malo komplikovanije. Teže nam je da budemo srećni, čak je i ne prihvatamo kada je tu. Kao da bežimo od nje, jer svako zna da ne može dugo da bude srećan i da uvek sledi pad nakon nje. Mada i da sledi, treba uživati barem dok sreća traje i potruditi se da je zadržimo, da zadržimo osećanje sreće. Mi smo zaslužni za našu sreću, niko drugi nam nije kriv što je nemamo.

Izabrati prioritetne vrednosti u životu je uslov za sreću. Koga i šta staviti na prvo mesto i zašto? Ovo najviše određuje naše postupke u životu, koliko ćemo nekome ili nečemu da dozvolimo da nam pokvari dan koji je divno počeo. Dati nekome moć nad našim osećanjima, potpunu kontrolu, a da toga ni sami nismo svesni i to se često dešava. Pogotovo kada smo zaljubljeni, tu se sreća definiše na razne načine i čini nam se da nas prati svakim našim korakom.

Treba biti svestan da sve ima svoje granice. I da bismo bili srećni moramo ih preći. Strah nas jedini sputava u svemu. Plašimo se promena, plašimo se da volimo, da pokažemo ljubav, da kažemo lepu reč, da pružimo ruku, plašimo se da budemo srećni.

Možda zvuči sebično ali ponekad treba staviti svoje potrebe na prvo mesto, u smislu da ne činite ništa loše po sebe, da vodite računa o svom zdravlju, da pravilno raspolažete svojim vremenom, da ne dopuštate drugima da kasne, već da poštuju vaše vreme i vaše obaveze. Najbitnije od svega je da verujete u sebe, da ne mislite da ste nesposobni da nešto uradite. Svako od nas je jedinstven i poseban na svoj način, možda mislimo da nismo dovoljno dobri zato što ne posedujemo nešto što neko drugi ima, ali ne čini nas to manje vrednim od njih. Sposobni smo za mnoge divne stvari, sposobni da samo malim trudom ulepšamo nečiji dan, naš dan. Dakle treba krenuti od sebe, odnosno od izvora nesreće, a to su naše misli o njoj. Dani bi nam bili lepši da se trudimo da pronađemo nešto lepo u njima.

Takođe na prvo mesto se nalazi porodica, pošto smo mi deo nje. Podrška porodice je jako bitna, posebno u teškim trenucima. Tada se obratimo ili nekom članu porodice ili najboljem prijatelju. I dovoljno je samo da budu tu, da nas zagrle, da kažu da će sve biti u redu, jer biće, uvek bude, sve prolazi. Sve se može rešiti, samo što ne vidimo izlaz, ali zato služe naši voljeni da paze da idemo pravim putem. Retko kad poslušamo nečiji savet ili prihvatimo pomoć. Kada smo u problemu vidimo samo problem i ništa osim njega. Ali svaki problem nam nudi šansu, samo je moramo prepoznati. Treba razgovarati o problemu i saslušati savete, ne odbijati pomoć. Sve u svemu na kraju mi sami biramo šta dalje, i ne smemo nikoga da krivimo za svoje postupke.

Dakle nakon porodice bitni su nam prijatelji i vreme koje provodimo sa njima. Treba se uvek družiti sa pozitivnim osobama, koje će vas nasmejati i kada ste najtužniji, koje vam, jednostavno, neće dozvoliti da budete nesrećni. Samoća i tišina su najgori neprijatelji našoj sreći. Kada smo sami duže vreme, naše misli su u stanju da odu toliko daleko u analiziranju naših postupaka i svega oko nas i često su previše crne i primoravaju nas da mislimo loše o sebi. Tada su tu prijatelji da nam udele lep kompliment, možda naizgled običan: „kako si se lepo obukla danas“ ni neznajući da su nam time ulepšali dan.

Na dnu liste su škola i obaveze, iako su bitne ne treba im davati preveliki značaj, odnosno ne treba se previše zatrpati obavezama ili se previše nervirati ako nam nešto ne ide. Pre svega treba izabrati zanimanje koje volimo, tako će nam svaki dan biti lep. Zatim treba odvojiti jedan dan nedeljno bez obaveza i briga, samo za sebe, za opuštanje, odmor, prijatelje, šetnju.

Sada čuveno pitanje Kako biti srećan?

Jednostavno, treba to želeti i ostvariće se. Sreća je poput sanjarenja, o da, osobe koje po ceo dan sanjaju su najsrećnije. Možda je to nestvaran svet, ali nam pomaže da na javi saznamo šta nas čini srećnim. Takođe ne treba nikog i ništa mrzeti, ako nam se neko ili nešto ne sviđa, treba to samo zaobići i nastaviti svojim putem. Barem jednom dnevno treba raditi nešto od svojih hobija, nešto što nas čini srećnim, bilo to na pola sata ili pet minuta.

Najbitnije od svega je da učinimo druge srećnim, a o tome govori jedan film iz 2000. godine Pay it forward. Priča o dečaku koji je za domaći zadatak napravio projekat koji će svet učiniti boljim tako što će usrećiti tri osobe, koje će zatim usrećiti po još tri i to bi se slalo dalje. Prva osoba kojoj je dečak pomogao je beskućnik, možda baš onaj sa početka teksta. Tako da bi se šalji dalje proširilo svuda po svetu, možda je ovo slika savršenog sveta i nikada nećemo uspeti da složimo sve delove slagalice kako bi svet bio bolje mesto za sve. Mada ako se vodimo ovim, onda nikad nećemo ni biti srećni, tako da treba, uvek kad smo u mogućnosti, da pomognemo drugima. Kako bi nam nečiji osmeh ulepšao dan.

Nažalost, nisam naišla ni na jedan naš sajt koji se bavi pomaganjem drugima, ali evo par inostranih:

Instawell gde možete zatražiti savet ili dati nekome savet, možda samo podršku i razumevanje, kao i  Kindness Initiatives.

Možda ne možemo da promenimo svet i da usrećimo sve ljude na njemu, ali ništa nas ne košta da probamo i tako šireći radost budemo srećni.

Autorka: Dijana Kovačević

Fotografije je preuzeta sa ovog sajta.

Najnovije