Mingl kutak arhiva

Kako izgleda studirati na Fakultetu političkih nauka?

Kako izgleda studirati na Fakultetu političkih nauka?

Jedan stariji novinar mi je jednom prilikom rekao “Držite se, Vama je danas mnogo teže nego nekada nama.” U redovima koji slede, nastojaću da ti približim njegovu vizuru.

Fakultet političkih nauka osnovan je 1968. godine. Do pada Miloševića važio je kao režimski fakultet, gde se manifestovala državna politika i nacionalni interesi. Još uvek se taj ton oseća na fakultetu, čak su i organizacije sa velikosrpskim stavovima najglasnije, ali ne bih rekao i najreprezentativnije. U narodu FPN se naziva i škola demokratije, liberalna škola i kako još sve ne. Ovaj fakultet bi trebalo da bude liberalan, ali je publika na njemu mnogo manje otvorenija od ljudi sa Filozofskog, na čemu im mnogi fpnovci zavide.

U suštini, FPN je mali fakultet, osrednje sređen, sa optimalnim brojem studenata i najlepšom čitaonicom u zemlji. Očekuj da ćeš poznavati sve kolege sa svog smera. Devojke su dominantne, u svakom smislu. Još jedna prednost ove visokoškolske ustanove je njena lokacija, a to je Voždovac, lepo naselje, mirno, bez gužve u skoro svako doba dana. Tako da ćeš najmanje vremena provesti u prevozu, ako ne voliš gužvu i ako naravno ne živiš previše daleko od Voždovca.

Postoje četiri smera na fakultetu, to su međunarodni, politikološki, novinarski i socijalni. Ili zvaničnije međunarodni odnosi, politikologija, novinarstvo i komunikologija i socijalna politika (socijalni rad).

Najbrojniji smo mi novinari. Politikolozi su najviše zaoštreni da se bave politikom, stalno su kod njih aktuelne neke teorije zavere. One humanističke teorije koja se bistre na fakultetu retko kada koriste u praktične svrhe, tako da je taj smer možda čak i ponajmanje primenjiv. Upoznao sam neke bivše studente politikologije koji su ušli u biznis, što je i normalno za ovaj fakultet i ljude na njemu, jer prirodu čoveka shvataju slično kao čika Hobs.

Međunarodni smer je odličan. Ima tu ozbiljnih predmeta, praktičnih. Ljudi sa ovog smera su formalni, učtivi, ali i pomalo nadmeni, može se reći i sa razlogom. Koliko znam, ovaj smer ima jak prosek, a kriterijum ocenjivanja je visok. Neka predavanja slušamo zajedno, međunarodni i novinarski, i po politikološkom znanju nikako ne možemo da se merimo sa njima. Kada je reč o poslu, isto važi kao i za politikološki, sa tim što možeš biti neki ataše ili budući ambasador, ako ti je tata to već bio. Kapiramo se.

Socijalni smer važi kao sigurica u kladionici, kažu da je najlakši i da se posao poprilično lako dobija. Druga strana medalje je da je ovo nešto najdosadnije sa čim ćete se sresti u životu. Verujte, sociologija porodice i slični predmeti nimalo nisu zabavni. Za ambiciozne, savij kičmu, prodaj dušu đavolu i kreni putem manjeg otpora.

Novinarski smer, kojim ću se najviše baviti, kombinacija je politikoloških predmeta (i to onih najgorih) i novinarskih predmeta, koji nisu previše teški, ali zahtevaju od tebe da se pretvoriš u Goluma od silnog pisanja radova i uzimanja izjava. U tebi će ostati samo ta suva težnja, my precious, koju ćeš, verovatno posle studiranja, setno govoriti i prizivati te proklete obaveze, koje bi kao voleo da radiš, jer jelte, pisanje je jedna divna kreativna stvar, a sa druge strane, to je jedna žestoka ekspolatacija, poštovanje forme, obrazaca, izbegavanje stavova i pretencioznih prideva.

Kada je reč o novinarskim predmetima, ima različitih profesora, po mom mišljenju. Neki su bolji, neki lošiji, a ima i onih koji se posebno izdvajaju.

Čast je slušati velike intelektualce sa kojima bi voleo da provedeš iscrpno vreme u kafani. To su Ilija Vujačić, Dobrivoje Stanojević, Zoran Kinđić, Slobodan Marković, Miloš Bešić, Sanja Domazet i naravno Dragan Živojinović, ili kako on više voli da ga student zovu Žile.

To su veoma inspirativni ljudi, odlazak na predavanje koje oni drže je pravi mali događaj.

Novinarski predmeti crpe dušu. Gase ti onaj plamičak koji u tebi čuči. Izrabljuju te, ohrabruju da pišeš o stvarima koje te ne zanimaju, ubijaju kreativnost. U suštini, kroz novinarski smer, proputuješ sve žanrove, radio, tv, štampu, online novinarstvo i shvatiš gde ćeš biti.

Drugi put na novinarstvu je mogućnost bavljenja PR-om. Public relations je lampica koja se pali ako se nisi pronašao u novinarstvu. Danas je to izuzetno aktuelno i traženo.

Mišljenje da je znanje koje se dobija na ovom fakultetu zastarelo je dosta rašireno ne samo među studentima već i u široj javnosti. Novinarstvo kao jedna od najsvestranijih zanimanja na svetu ne može da ima svoju sveobuhvatajuću ustanovu, fakultet je samo temelj posle kog se samo nadograđuje.

Stari novinar sa početka teksta, kaže da je nama teže između ostalog, jer danas postoji sijaset privatnih fakulteta na kojima je kadar novinara dosta brojan, stoga je konkurencija velika, ali primat je naš.

Broj studentskih listova u zemlji sveo se na minimum, ili na neke hijerarhijski ušuškane likove, koji sede u redakcijama i dele zadatke ne želeći da sarađuju. Tako da praksu teško da ćemo negde naći, a i ako nađemo to ćemo samoinicijativno.

Iako u početku pokazuješ znake života što se političke teorije tiče, na kraju završiš sa krilaticom, „Što se više daješ to te manje ima“. Dobrodošli na Fakultet političkih nauka.

Autor: Bogdan Panajotovski

Fotografija ja preuzeta sa ovog sajta.

Najnovije