Mingl kutak

Kome smeta moje pravo?

Kome smeta moje pravo?

Zadnje tromesečje 2016. godine, između ostalog, u medijima je obeleženo događajima koji su pokrenuli lavinu komentara i žustrih rasprava. Događaji su se ticali ženskog prava na abortus, ili preciznije rečeno, slobodnog donošenja odluke o rađanju.

Početkom oktobra, Poljakinje su se okupljale u Varšavi i svim većim gradovima širom zemlje, povodom predloga Partije prava i pravde za nacrt zakona, kojim bi se veštački prekid trudnoće dozvolio samo ako je ugrožen život majke. U svim ostalim slučajevima, veštački prekid trudnoće bio bi inkrimisan kao krivično delo, čiji bi izvršioci podjednako bili i žena, i lekar. Kazna zatvora za lekara, koji bi izvodio zahvat prekida trudnoće, povećala bi se sa dve na pet godina. Međutim, iako je ova konzervativna stranka, koja ujedno i kontroliše poljski parlament, ima izvestan stepen podrške od Katoličke crkve, samo sveštenstvo nije podržalo ideju da se žene zbog ovoga zakonski kažnjavaju. Sama ideja, za sada, nije zaživela. Velikim delom, toj situaciji je doprinela činjenica da je u Poljskoj još od 1993. godine na snazi zakon, prema kome je abortus dozvoljen isključivo u tri slučaja: ukoliko je trudnoća posledica silovanja ili incesta; ukoliko je plod ozbiljno deformisan; i ukoliko postoji ozbiljna pretnja po život majke.

Nakon dva i po meseca, situacija u Srbiji je, mada u znatno manje intenzivnoj meri, počela da liči na situaciju koja se desila u Poljskoj.

Izjava ministarke Slavice Đukić Dejanović, nekadašnje ministarke zdravlja, a sad ministarke bez portfelja za demografiju i populacionu politiku, o formiranju saveta o natalitetu, ili saveta o smanjenju abortusa, u kojim bi čak zasedala i duhovna lica, u javnosti je izazvala burne reakcije. Nedugo potom, krenuli su demanti, prema kojima je izjava pogrešno interpretirana u jednom tabloidu.

U javnosti, po pitanju samog abortusa, postoje, sa svim finesama i varijacijama, dva osnovna stava: da je abortus pravo žene, i nažalost, i dalje postoji stav, prema kome žene, koje veštački prekinu trudnoću, budu osuđivane i okrivljene (ili za belu kugu, ili da čine greh, ili nešto treće). To su, ipak sve manje – više rasprave ideloške prirode, i te rasprave je lako voditi onima, koji se nikad nisu našli pred svom težinom tog izbora.

Rasprave na stranu, kakva je realna slika i prilika - šta kaže zakon, a šta statistika?

Porodični zakon Srbije u čl. 5, stav (1) se vrlo jasno izjašnjava po tom pitanju:

„Žena slobodno odlučuje o rađanju.“

Ova odredba, dakle, podržava ne samo ženu koja želi da prekine trudnoću (pritom, uopšte ne ulazeći u njenu bračnu, finansijsku ili egzistencijalnu situaciju), već i ženu, koja bi hipotetički, bila izložena upravo suprotnom uticaju;  dakle, ukoliko želi da rodi, ali se nalazi pod npr. pritiskom okoline da abortira. Žena koja želi da prekine trudnoću, može da se obrati lekaru do desete nedelje trudnoće; za svaki dan posle desete nedelje, zaseda posebna lekarska komisija koja odobrava prekid trudnoće u izuzetnim slučajevima.

Statistika pokazuje da se na području Srbije, tokom 2015. godine, dogodilo 16.863 prekida trudnoće (i spontanih i veštački izazvanih), prema podacima Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“. Od toga je 12.242 veštački izazvanih prekida, što je oko 72% od ukupnih prekida trudnoće. Kod 93,3% veštačkih prekida trudnoće je starost ploda bila deset nedelja ili manje, a najčešća dob žena koje su prekidale trudnoću je bila između 25 i 34 godine. Takođe, prema istim podacima, najveći broj žena koje su izvršile abortus je u grupi žena, koje već imaju dvoje dece. Kod mlađih žena je ukupan broj abortusa, za celu Srbiju, 1.328.

Iako se ovi podaci bitno razlikuju od onih koje je ministarka navela (200.000 godišnje), tvrdivši da je preuzela iz Instituta društvenih nauka, treba napomenuti da Batut registruje prekide trudnoće ne samo iz državnih, već i privatnih klinika.

Očigledno je, da kako se može manipulisati statistikom, može i ljudskim pravima. Međutim, sada da stavim statistiku po strani, a gorepomenuta dva dijametralno suprotna stava u fokus, postaviću pitanje: koje dobro bi moglo da se desi nakon zabrane abortusa?

Apsolutno nikakvo. Pored činjenice da svako ima pravo da odlučuje o svom telu, u bilo kakvom stanju ono bilo - na konkretnom planu bi se abortusi izvršavali svakako, bili oni zakonom zabranjeni ili ne. Žene bi to činile, jer bi osećale da se nalaze u bezizlaznoj situaciji, a budući da bi zbog zabrane, morale da rade krišom i u neprikladnim uslovima (nesterilnim prostorijama), to bi moglo dovesti do npr. sepse i u kranjoj instanci, smrtnog ishoda.

Veštački prekid trudnoće, ili grublje i bezdušnije rečeno, abortus, je za većinu žena tužan, traumatičan, pa čak i tragičan događaj. Rešenje da do istog ne dolazi se ne nalazi u zabrani prava na abortus ili kriminalizaciji abortusa. Nalazi se u prevenciji, koja podrazumeva i kućno vaspitanje, otvoren razgovor roditelja i dece (i muške i ženske), kao i da se deca kroz obrazovanje uče prevenciji svih neželjenih posledica po svoje zdravlje uopšte, pa tako i reproduktivno.

Društvo, s druge strane, možda još uvek ne prihvata činjenicu da isključivo žena donosi konačnu odluku o svom rađanju. Međutim, naš Porodični zakon priznaje ženi to pravo i podržava je, ma šta da ona odluči. Ženu ni na porođaj, ni na prekid trudnoće ne sme da primorava ni muž, ni dečko, ni roditelji, ni religija, niti bilo kakva osuda društva. Nema pravo da joj sudi niko, ko nije u njenoj koži, a kamoli da odlučuju o tako intimnoj odluci putem zakonskih zabrana. Ova odredba Porodičnog zakona je jedna od najvažnijih tekovina ljudskih prava koju smo kao drušvo, makar formalno i pravno, prihvatili.

Zašto bismo nazadovali?

Autorka: Tijana Papović

Najnovije