Mingl kutak arhiva

Ideš li kod psihologa?

Ideš li kod psihologa?

Svi tvrdimo da živimo u naprednom i modernom dobu, a eto, odlazak kod psihologa je i dalje nešto što budi sramotu i o čemu se ne priča. Pogotovo onda kada je to ono što ti najviše može pomoći.

Ne samo da se o tome ne priča, već je odlazak kod psihologa poslednje na listi onoga što planiramo da uradimo po pitanju svojih problema. Kultura naše zajednice je takva i uči nas od malena da se o problemima ne priča van uskog kruga ljudi, porodice i prijatelja. Banalan primer sa kojim ćeš se verovatno poistovetiti je situacija kada si kod kuće i svađaš se sa svojima, a mama ti kaže: “Tiše, čuće nas komšije“. Problemi su samo tvoji i zašto bi, za ime sveta, to podelio sa nekim koga vidiš prvi put u životu?! Šta ta osoba može da ti kaže što ti ne znaš i kako može bolje da te uteši od najboljeg prijatelja? Za razliku od prijatelja, psiholog je tu da vas sasluša, empatično, bez osuđivanja i nepristrasno i u svemu tome koristi teorijska i praktična znanja iz psihologije, a tebi posvećuje nepodeljenu pažnju. Da li misliš da tvoji prijatelji to mogu, ma koliko govorili da su „dobri sa ljudima i u rešavanju tuđih problema“? Prijatelji će ti dati savet, način na koji treba da postupiš, dok će obučeni terapeut da ti pomogne da bolje vidiš situaciju i SAM/A nađeš najbolje rešenje, sada i u svakoj narednoj situaciji, i bez terapeuta. Poenta odlaska kod psihologa nije da izađeš srećan i da sve muke nestanu, već da naučiš kako da se sam nosiš sa problemima koji su pred tobom.

Ljudi očekuju, samo će da klima glavom, kao sluša te, daće ti neke lekove i to je to. Najveća zabluda u našem okruženju jeste poistovećivanje PSIHOLOGA i PSIHIJATRA. Psiholog nije tu da daje lekove, već, ako za tim ima potrebe, može da te posavetuje da posetiš psihijatra koji ima dozvolu da izdaje medikamente. Osim onih koji rad psihologa smatraju „šarlatanizmom“ i pričom u prazno, ima i onih koji smatraju da psiholozi imaju čarobnu moć i da očas posla mogu da reše sve probleme. Psiholog neće magično otkloniti tvoj problem. Najbitniji deo je da ti aktivno učestvuješ u procesu. Ipak je to tvoj problem! Terapija nije jedna seansa već proces koji traje i zahteva da terapeut sa tobom stvori odnos zasnovan na poverenju. Psihoterapija nije ležanje na kauču i „kopanje“ događaja iz ranog detinjstva, nećeš zateći veliki kauč ako odeš kod psihologa i ne, nema sve veze sa seksom. Frojd nije jedini, kao ni psihoanaliza, a vrsta terapije ima mnogo.

Stigma i etiketiranje su ono čega se svi plašimo, ma koliko tvrdili da nas baš briga šta drugi misle i govore. Još u osnovnoj školi slali su nas kod psihologa i pedagoga svaki put kada nešto zgrešimo (mi smo ih iz šale zvali PePsi služba). Postiđen izlaziš iz učionice dok svi osuđujući ili sa sažaljenjem gledaju u tebe. Iako situacija u školama sada nije uvek baš takva, moja generacija je od malih nogu učila da psihologa povezuje sa nečim lošim. Ako odem na terapiju ili savetovanje, hoće li drugi misliti da sam luda? Ili, šta na primer ti pomisliš za nekoga kada čuješ da ide kod psihologa - da je slabić, da preteruje i da njegovi problemi nisu ni prineti tvojim? Čak i mizerne brige i nemiri mogu promeniti nečiji život iz korena, pa umesto da omalovažavamo tuđu nemoć, treba da je poguramo da dobije adekvatnu pomoć. A to je često poseta osobi koja je za to stručna, psiholog, odnosno, terapeut. Ljudi ne idu na savetovanje zato što su previše slabi, več zato što su dovoljno jaki, hrabri i pametni da mogu da shvate da imaju problem i da na njemu žele da porade.

Autorka: Ana Ivanov

 

 

Najnovije