Mingl kutak

Posao kao privilegija

Posao kao privilegija

Najveći problem danas je što su sve brojnije prakse na kojima se mladi menjaju kao na pokretnoj traci, bez prave prilike da se izvuku „iz klinča” obrazovanja i tržišta rada. Kao studentkinja srpske književnosti, još od upisivanja fakulteta bila sam pripremana na beznadežnu situaciju nezaposlenosti koja me čeka nakon završenih studija.

Slušajući iskustva svojih koleginica – od kojih jedna sada radi kao asistent prodaje u agenciji koja nudi dušeke, a druga u agenciji za upoznavanje ljudi – vrlo brzo sam počela da tražim kvalitetne radne prakse, videvši ih kao način za premošćavanje jaza između formalnog obrazovanja i tržišta rada. Međutim, posle nekoliko iskustava shvatila sam da postoje zamke koje su opšte. ‚

Kako bih prošla „inicijaciju” u tržište rada od mene se uvek očekivalo da se dokazujem poslodavcu, što je prirodno sve dok ne dovede do ukidanja svake radne etike. Pod maskom dokazivanja provuku se i radni vikendi, i radno vreme od 12 sati i raznošenje kafa. Delimičnu krivicu snose i mladi koji rado, ali naivno, pristaju na svakakve, najčešće neprecizirane, uslove rada – fleksibilno radno vreme, rad bez ugovora, i naravno neplaćeno – jer osećaju prezir prema osmočasovnom radnom vremenu i strogo utvrđenim radnim odnosima. Međutim, poslodavci sve „slobode” koje pružaju svojim zaposlenima (a tek nezaposlenima) vrlo lako okrenu u svoju korist.

„Sloboda” da se može raditi i od kuće dovede do toga da se radi i subotom uveče. Bila sam uvek na raspolaganju poslodavcu, a neprecizirani zadaci i odgovornosti radnog mesta uglavnom se pretvore u obavljanje svih poslova koji se nikom ne rade. Pri tom, poslodavac nije ništa manje bio zainteresovan da prisustvujem na poslu zato što radim i kod kuće. Naravno, fleksibilnost tržišta rada nije problem po sebi, već postaje problem u uslovima visoke nezaposlenosti i surovih ekonomskih odnosa. Često se i poslodavci bore za opstanak i verovatno da mnogi od njih moraju da iskoriste sve šta im se pruža.

Mladi ne znaju koja su njihova radna prava, a i sam zakon ostavlja mnogo prostora za slobodno tumačenje praktikantskog statusa. Jasno je da neiskustvo i nepripremljenost sa jedne strane, i diktiranje svih uslova s druge strane, nisu ravnopravne pozicije i da može doći i do perfidnih oblika manipulacije. Nadređeni mi je govorio da sam privilegovana što sam uopšte prišla radnom mestu, te da napolju čeka nepregledno more istih takvih nezaposlenih, ambicioznih i sposobnih poput mene.

Zbog visoke nezaposlenosti i sam posao se postavlja kao privilegija.

Ovakvim mantrama mladi s još neizgrađenim samopouzdanjem dodatno se obeshrabruju i postaju odličan materijal za bespogovorne poslušnike za koje je reč „novac” zabranjena. U jednom slučaju, kada sam pomenula svom nadređenom naknadu, prekinuo je svaki kontakt sa mnom. Na drugoj praksi, dobila sam odgovor da novac nije problem jer ga nema ni u planu dok se ne prođe tranzicija ka potpisivanju ugovora. U mom slučaju, toliko obećavana „mogućnost stalnog zaposlenja” uvek je bila posle sledećeg uspešno obavljenog zadatka. Naravno, nijedan nije bio dovoljno dobro obavljen.

Posle ovakvih iskustava, kada u oglasu pročitam „praksa s mogućnošću stalnog zaposlenja”, zapitam se – da li je ta mogućnost zaista postoji? Pozitivnih primera ima i mnogi mladi su preko radnih praksi i programa stažiranja ipak došli do toliko obećavanog „stalnog zaposlenja”. Ipak, pozitivni primeri ne podrazumevaju plaćene radne prakse već brži prelazak u status zaposlenog. Pravi problem je što su sve brojnije prakse na kojima se mladi menjaju kao na pokretnoj traci, bez prave prilike da se izvuku „iz klinča” obrazovanja i tržišta rada. Pitanja su: kako su obrazovani mladi ljudi dovedeni u situaciju da pristaju na sve, uključujući i to da su uvek dostupni nadređenom; kako je posao postao privilegija; zašto mladi rade najčešće van struke i konačno – zašto se rad mladih ne plaća?

Beogradska otvorena škola Krovna organizacija mladih Srbijeobeležavaju ove godine po prvi put u Srbiji Dan praktikanata. Događaj povodom obeležavanja ovog značajnog dana održaće se 10. novembra 2017. godine u Beogradu na Platou kod Filozofskog fakulteta, od 12 do 14 časova. Tokom događaja biće održan simbolični performans pod nazivom #NeBurekPraksa.

Istraživanja u Srbiji su pokazala da mladi imaju pozitivne stavove prema praksama, ali da je čak 50% mladih bilo u programu prakse bez mentorstva, 77% je učestvovalo u programu prakse bez ugovora, a čak 90% praktikanata nije bilo plaćeno. Ovakvi podaci ne iznenađuju, imajući u vidu nalaze analiza koje ukazuju na to da u Srbiji ne postoji adekvatna ugovorna forma za regulisanje odnosa između „praksodavaca“ i praktikanata, kao i da ne postoje mehanizmi za obezbeđivanje kvaliteta radnih praksi.

Uključi se i ti u kampanju podeli svoje iskustvo sa prakse, šeruj naše postove i dođi u petak da zajedno označimo Dan praktikanata.

I ne zaboravi da koristiš heštegove: #MojaPraksa#NeBurekPraksa i #InternsDay.

Autorka: Nevena Milojević

Najnovije