Mingl kutak

Zašto gledamo filmove?

Zašto gledamo filmove?

„Smorio/la sam se

ne znam šta da radim

’ajde da gledamo neki film“.

 

U prvi mah, deluje da je sve baš jednostavno – film je samo izgovor da se napravi pauza u učenju, način da se popuni rupa u vremenu između obroka, da nas animira dok ne počne da se dešava nešto zanimljivije. Ali, da li će ikada doći nešto zanimljivije?

Then came the film, rečenica nemačkog intelektualca Valtera Bendžamina s kraja 19. veka, i dalje je najbolji način da se opiše razlika koja se povlači između ljudskog života pre i nakon pojave ove vrste umetnosti. „Naši barovi i ulice, naše kancelarije i opremljene sobe, naše železničke stanice i fabrike, zatvarale su se neumorno pred našim sopstvenim očima. Onda je došao film i uništio ovaj zatvorski svet u deliću milisekunde, tako da se sada možemo mirno posvetiti putovanjima i avanturama između ovih ruševina.“

Naši razlozi za gledanje filmova su uvek drugačiji – nekada je to potreba za zabavom, nekada za novim informacijama, nekada za iskazivanjem emocija – međutim većina istraživača se danas slaže da je najćešći motiv za gledanje filmova kod publike, zapravo, nadoknađivanje nedostatka „života“ u stvarnosti „životom“ na filmu. Svi mi dobro znamo negativnu stranu ove priče, a to je da su filmovi i serije naš izlaz iz surove realnosti u neku lepšu, tamo gde naših problema nema, gde su neki drugi ljudi sa nekim svojim problemima ili gde su naši problemi problemi nekih drugih ljudi koji, na kraju, možda, uspevaju da ih reše. U filmskoj teoriji se razvila posebna ideja, tzv. koncept prozora, prema kojoj film predstavlja naš prozor u svet koji inače ne možemo da iskusimo (film se i bukvalno može shvatiti kao prozor, jer kao što je i prozor ograničen svojim ivicama, tako je i sama slika na filmu ograničena onim što kamera može da snimi). Zahvaljujući filmu, izlaziš iz sfere subjektivnog, ne ograničavaš sebe samo na ono što možeš da vidiš u svojoj kući, ulici ili gradu, već gledaš „šta se sve to može događati tamo negde“.

Nasuprot ovom shvatanju, stoji shvatanje filma kao prozora koji ti onemogućava da vidiš „celu sliku“, jer si u toku gledanja fokusiran samo na ono što se dešava na platnu, a ne na ono što se dešava oko tebe, što se poklapa sa teorijom o begu od stvarnosti.

Kada je shvaćeno da je ljudska potreba za stvaranjem i gledanjem filmova proistekla iz potrebe da se proživi nešto što se u stvarnosti možda nikad neće doživeti, film je počeo da se povezuje sa virtuelnom realnošću. Danas možemo da sedimo u bioskopu i osetimo mirise, ukuse i temperaturu mesta na kom se radnja filma odvija, ali čini se da je to samo delić puta koji filmska industrija i tehnologija treba da pređu da bismo došli do krajnjeg cilja, a to je totalni film. Totalni film je film u kom i mi, gledaoci, postajemo sastavni deo radnje, „ulazimo“ u film, tako da se sve ono što se do tada dešavalo junacima sa kojima smo se tako verno poistovećivali, sada dešava i nama.

Ali, i dalje nije stvarno.

Znamo da nije stvarno. Znamo da Leonardo Di Kaprio nije zapravo umro u Titaniku, gledali smo ga u drugim filmovima posle toga, ali zašto onda i dan danas, posle 20 godina i napamet naučenih dijaloga, i dalje plačemo kada Rouz kaže „I’ll never let go, I promise“?

Postoji veliki broj filozofa koji tvrde da emocije koje osetimo u toku gledanja filma ne mogu biti prave emocije. Na primer, kada gledamo horor, ne osećamo pravi strah, već kvazi strah. Ove kvazi emocije se ne zasnivaju na našem uverenju da je ono što nam prouzrokuje emociju stvarno, već na našem „napravljenom uverenju“ (make-believe). K. Valton ove situacije izjednačava sa situacijom u kojoj se otac igra sa svojom decom tako što obuče odelo čudovišta i juri ih po kući. Deca znaju da se ne radi o pravom čudovištu, ali opet beže. Međutim, kada se igra završi, oni nemaju problem da priđu tati i zagrle ga.

Iz toga proizilazi da se i mi na neki način uživljavamo u ulogu koja se od nas očekuje, što je opet povezano sa našom velikom željom da budemo deo onoga što se u filmu dešava.

Ono što je danas izuzetno popularna tema jeste i emocionalno vezivanje za naše omiljene junake sa ekrana. Kada kažem „danas“, mislim na poslednje 2 decenije, jer je ovo period u kom se događa invazija TV, a sada i internet serija, kod kojih je prisutna mnogo veća stopa emocionalnog vezivanja za glavne likove, upravo zbog toga što neke od tih serija traju i po par godina i javlja se osećaj „praćenja“ života ovih likova i „ostajanja“ uz njih u dobru i u zlu.

Zašto se vezujemo za osobe koje znamo da nisu stvarne i to u najmanju ruku isto koliko bismo se vezali za običnog stranca?

Najjednostavniji odgovor bi bio empatija. Sa neurobiološkog aspekta, postoje odgovarajući delovi našeg mozga zaduženi za empatiju koji se ili aktiviraju ili ne aktiviraju prema određenoj osobi. Kada do njihove aktivacije ne dođe, trudimo se da sa racionalnog gledišta sebi objasnimo situaciju u kojoj se ta osoba nalazi, kako bi se empatija razvila. Ono što je zanimljivo jeste da je ponekad mnogo lakše saosećati se sa fiktivnom ličnošću, jer se neretko dešava da nam se o njoj na dlanu pruža veliki broj informacija koje gotovo nikad ne bismo mogli tako lako da saznamo o osobi u realnom životu. Dakle, jasno nam je da se za izmišljene likove vežemo jer u njima pronalazimo deo sebe, ali to se dešava ne zato što su nam sličniji, već pre svega zato što je do njih lakše „dopreti“ nego do stvarnih osoba. S druge strane, u današnjem svetu gde se marketing razvija enormnom brzinom, postoje grupe stručnjaka koji na osnovu istraživanja mogu formirati idealan profil ličnosti koji ljudi neće moći da ne zavole. Nesumnjivo da veliki uticaj dolazi i sa te strane, ali lično smatram da on ne može da predstavlja prelomni faktor. Transparentnost likova u filmovima, gde maltene svakog trenutka znamo ko šta misli i oseća, jeste upravo ono što ljudima fali u stvarnom svetu (Hteli mi to ili ne, naše najdublje misli i najintimnije tajne sada se konstantno ispoljavaju i iskušavaju na velikim i malim ekranima, M. Browning).

Nedostatak „života“ u stvarnosti se ne nadoknađuje „životom“ na filmu samo da bi se ubila dokolica svakodnevnog života. Ponekad gledanje filmova predstavlja „lek“ za nas i naše odnose sa ljudima. Kada je u okviru virtuelne realnosti ljudima omogućeno da tuku, ubijaju ili vrše bilo koje druge oblike nasilja nad drugim živim bićima bez pričinjavanja „stvarne“ štete, jedan mladić je rekao: „imam osećaj da mogu da budem ono što jesam, a da ne odem u zatvor zbog toga“. Istraživanja su takođe pokazala da gledanje istih filmova i serija može da ojača vezu između parova koji u stvarnom svetu ne vode zajednički socijalni život i nemaju iste prijatelje.

Film nam pruža priliku da odemo tamo gde još nismo bili, da shvatimo osobe koje nikad nismo razumeli, da podržimo postupke koje nikada ane bismo podržali. Za mesec dana treba da idem u Rim, i sada sam već nestrpljiva povodom toga, pa sam zatekla sebe kako non stop gledam filmove i serije koji se odvijaju u Italiji. Zašto? Zato što na trenutak dobijam iluziju da sam već tamo.

Film nam pruža utehu zbog stvari koje su nam se danas dogodile, ali, ono što je mnogo bitnije, pruža utehu za ono što se nije dogodilo, a hteli smo da se dogodi. Film, makar samo na kratko, odgovara na pitanje koje nas sve muči svakoga dana - šta bi bilo kad bi bilo? Film diže iz mrtvih, jer možda je danas isto kao i juče, možda će sutra biti isto kao i danas, ali ako danas odgledam Rokija, a sutra Lost in translation, ta dva dana ne mogu da budu ista. Ili kako je to Jerry Seinfeld mnogo duhovitije rekao:

„If I wanted a long, boring story with no point to it, I have my life.“

Autorka: Dunja Grubor

Fotografija preuzeta odavde.

Najnovije