Mingl kutak

Sav je život prepiranje o ukusu i kušanju

Sav je život prepiranje o ukusu i kušanju

„Muzički ukus je najistinitiji, ima najveću težinu u tom smislu što je nemoguće „naučiti“ šta treba da nam se dopadne u muzici... Mi donekle možemo da naučimo čemu treba da se divimo, ili bar možemo simulirati da uživamo u likovnom estetskom doživljaju za koji smo, zahvaljujući obrazovanju, shvatili da bi trebalo da izazove naše odobravanje. Kada je muzika u pitanju, situacija je totalno drugačija. Čovek prosto fizički ne može da podnese ono što mu se u muzici ne dopada, ono što se kosi sa suštinskim stanjem njegove estetske svesti.“

Ukus je sposobnost prosuđivanja korišćenjem čula, tačnije, u saglasju sa njima, jer se pri prosuđivanju nužno javljaju osećaji zadovoljstva ili nezadovoljstva. Kod estetskog prosuđivanja mi u prvi mah osećamo ugođaj, osećamo sviđanje bez bilo kakvog uključivanja razuma, ili kako Kant kaže, u ovom prvom stadijumu „lepo je forma sviđanja bez interesa“. „Čovek ni najmanje ne sme biti zainteresovan za egzistenciju stvari, već u tom pogledu mora ostati potpuno ravnodušan.“ Međutim, svaki sud o lepoti ima i svoju objektivnu stranu – to je potreba povezivanja sa sudovima drugih ljudi da bi se nešto moglo smatrati lepim. Kant tvrdi da se estetski ugođaj mora dovesti u vezu sa moralnim idejama. Nije lepo ono što samo jedna osoba misli da je lepo, niti je dobro ono što samo jedna osoba misli da je dobro. Svesni smo da se u nekim drugim vremenima mnogo više obraćala pažnja na sadržaj umetnosti i njenu pozadinu. Iza nas su vekovi i vekovi zabranjivanja umetničkih dela i održavanja monarha na vlasti tako što se narodu servirala umetnost koja je imala edukativnu svrhu. Kant bi verovatno bio mnogo srećniji da živi danas, jer je ovo vreme u kom njegovo shvatanje bezinteresne lepote nikad nije bilo življe. Danas, osećaj za subjektivno jači je od osećaja za objektivno. Kako dolazi do slabljenja morala – ljudi imaju mnogo veću slobodu da formiraju svoje sopstvene sisteme vrednosti – tako dolazi i do slabljenja shvatanja o dobrom ili lošem ukusu (tj. posedovanju/neposedovanju istog). Nikad nismo imali veću slobodu da slušamo muziku koju hoćemo, bez osude drugih. Nikad nismo toliko često slušali pesme isključivo i samo na osnovu osećaja koje nam pružaju, bez ulaženja u njihovu suštinu, bez marenja za njihovu egzistenciju. Zaista, Kant bi uživao. Ali svi mi, kojima je tvrdnja da su umetnost i moral tesno povezani ostavila gorak ukus u ustima, ne bi trebalo prerano da se radujemo, jer, i ako smo mi, a i umetnost zajedno sa nama, koliko - toliko izašli iz „kandži morala“, na njihovo mesto došle su neke nove – „kandže tržišta“. Znamo da najslušanije numere ne vrede najviše, ali da li možemo sasvim sigurno da tvrdimo da one najmanje slušane vrede više od njih?

Na naše shvatanje lepog utiče veliki broj faktora, među kojima je, nesumnjivo, jedan od bitnijih naša ličnost. Ljudi vole neku vrstu muzike zato što poseduju određene karakteristike ličnosti koje ta muzika zadovoljava. Na primer, ekstroverti više vole dinamičniju i ritmičniju muziku, jer su ekspresivni i druželjubivi. Introverti su povučeniji  i pasivniji, pa je njihov izbor muzika koja zahteva manje telesne ekspresije, tj. muzika kod koje telesni pokreti nisu u prvom planu. Ovde je važno spomenuti specifičnu nervnu strukturu (RAS), čija je glavna funkcija da mozak održava u optimalnom stanju budnosti. Smatra se da su RAS introvertne i ekstrovertne osobe različiti, zbog čega ekstroverti imaju potrebu za brzom i bučnom muzikom, jer bi u suprotnom doživeli efekte dosade. Za introverte, intenzivnije draži mogu biti čak i bolne.

Prema istraživanjima sprovedenim u Americi i Velikoj Britaniji, slušaoci optimistične/konvencionalne  muzike (pop, muzika iz filmova, religiozna) su najmanje otvoreni za nova iskustva. Ljubitelji rok muzike intenzivnije doživljavaju emocije i dovode u pitanje autoritete. Jedno od najvećih iznenađenja predstavljaju sličnosti između ljubitelja klasične i hevi – metal muzike. I jedni i drugi su kreativni i opušteni, nedruželjubivi, ali najsličniji su po tome što dele ljubav prema uzvišenom. Ljudi koji vole dens su ekstrovertni i blago egocentrični, a ljubitelji repa mnogo razmišljaju o sebi. Za slušaoce džeza i bluza karakteristično je izraženo samopoštovanje i kreativnost, ali s druge strane, nisu preterano ljubazni i darežljivi. Interesantno je da slušanju repa mogu biti sklone i osobe koje imaju problema sa depresijom i niskim samopouzdanjem, jer im ovaj muzički pravac, koji je pre svega zasnovan na ideji „izdizanja“ sebe, ne samo iznad drugih ljudi, već i iznad životnih situacija, može pomoći da prevaziđu svoje probleme.

Što se tiče odnosa muzičkog ukusa i klasne pripadnosti, Geri Vinstra, profesor na Odeljenju za sociologiju Univerziteta Britiš Kolumbija, tvrdi da „širina ukusa načelno nije povezana sa klasom, ali da postoje određeni „filteri“ kod pojedinih klasa za ono što vole i ne vole, između ostalog, i u muzici“. Prema studiji sprovedenoj u Vankuveru i Torontu, siromašniji i manje obrazovani često vole kantri, disko, tzv. „laku“ muziku, stariji rokenkrol, hevi-metal i rep. Bogatiji i obrazovaniji davali su prednost klasičnoj muzici, bluzu, džezu, operi, regeu i roku. Ali, ono što je zapravo ovde bitno - nije toliko šta pripadnici određenih klasa slušaju, već šta ne slušaju. Ono što se dopada višoj klasi – ne sviđa se nižoj, i obrnuto.

Važno je pomenuti i pojavu zanemarivanja tekstova pesama koja je u današnje vreme sve češća, pogotovo kod mladih. Postoji jedna anketa koja je sprovedena u Srbiji, na uzorku koji je sačinjen od učenika IV razreda srednje škole, gde im je, između ostalog, postavljeno i pitanje koliku pažnju posvećuju muzici u pesmama. Na skali od 1 do 5 prosečna ocena je bila 3,8. Isto tako, deca u Americi, uzrasta 11 – 15 godina, izrazili su tokom jednog istraživanja dopadanje prema pesmi „Whistle“ od Flo Rida-e. Kada im je traženo da je analiziraju, prvo su pričali o ritmu, instrumentima koje su čuli i kakav im je osećaj numera probudila. Tek kasnije, kada se razgovor produbio, devojčice i dečaci su počeli da iznose svoje mišljenje o tekstu i spotu pesme, koje nije bilo baš toliko sjajno.

Uticaj okoline, a pre svega prijatelja, na formiranje ukusa mladih  je možda čak i presudan. Svi znamo da pubertetlije najviše pažnje obraćaju na mišljenje svojih drugara. Prilikom anketiranja u Americi, oni su naveli da „ako neko sluša Džastina Bibera, nećeš mu reći – okej, ja nisam tvoj prijatelj“ ali i da „je pitanje šta slušaš od muzike? jedan od najčešćih načina na koje započinju razgovore sa nepoznatima“, kao i da su „u tim situacijama veće šanse da će s nekim nastaviti razgovor ukoliko slušaju iste muzičare“. Šta slušaš od muzike? je jedno od prvih pitanja koje postavljamo strancima, s jedne strane, zbog toga što se na osnovu muzičkog ukusa može proceniti kakva je ko ličnost, a s druge, kako je jedan četrnaestogodišnjak rekao, ljudi često ne pričaju toliko otvoreno o svojim osećanjima, pa je muzika način da uspostaviš komunikaciju s nekim bez pričanja, način da saznaš kako se oseća ili koji problem ima.

Popularne pesme danas nisu samo zvučni doživljaj. One su sve sličnije mini – filmovima, imaju potrebu da dopru do svih naših čula i nervnih završetaka, da što više popune naše racionalne i neracionalne kapacitete. Spot, imidž pevača, kako na sceni, tako i van njega, tekst pesme, možda nisu odlučujući faktori, ali svakako imaju uticaj na slušaočevu odluku da pritisne dugme play. Tako dečaci u Americi kažu da „im ne smetaju 2 ili 3 ljubavne pesme, ali da je ta granica davno premašena i da tema mora da se promeni“ i da „dobre pesme treba da budu o onome što jedva čekaš u životu i o stvarima koje te guraju napred“. Devojke uznemirava preterana seksualna objektivizacija žena u muzičkoj industriji i sve eksplicitniji muzički videi, nastupi i tekstovi dovode ih u još veću konfuziju šta to društvo tačno od njih očekuje i traži. Momcima smetaju boy bendovi i muške tinejdž zvezde za kojima devojke lude, a koji često javnosti pokazuju svoju muževnu građu. „Mislim da je dosadno to što svi imaju mišiće danas“.- „Da li se osećaš kao da i ti moraš da imaš mišiće?“ – „Pa, trebaju mi da bih preživeo i to, ali ovde se radi o vizuelnom uticaju i to ne razumem“.
Važno je napomenuti da je naš osećaj za muziku pre svega pod uticajem zapadnjačkog shvatanja harmonije i disharmonije nota. Ovo je najuticajnija kultura, čijoj smo muzici najviše izloženi. Ranije je smatrano da je osećaj za muziku urođen, ali sada znamo da je on isključivo i samo produkt kulture u kojoj živimo, što u prevodu znači: kada sledeći put budete slušali indijsku muziku, dobro se zapitajte da li vam se stvarno ne sviđa ili samo nije u skladu sa onim što ste naučili da treba da vam se dopada.

Muzički ukus formiramo do 30. godine. Naše interesovanje za novu muziku počinje da opada sa 24. Ljudi generalno više vole da čuju poznatu pesmu, jer im budi uspomene i osećaju se komfornije. Sa godinama opada želja za nepoznatim i raste broj situacija u kojima neumorno ponavljaš da o ukusima ne vredi raspravljati, mada je Niče već uveliko premašio 40 kada je rekao:

„A vi mi, prijatelji, kažete da se ne valja prepirati o ukusu i kušanju? Ali sav je život prepiranje o ukusu i kušanju! Ukus: to je ujedno i teg i tas na vagi i onaj koji meri; a teško svemu živom koje hoće da živi bez prepiranja o tegu i tasu na vagi i onom koji meri.“

Autorka: Dunja Grubor

Najnovije