Mingl kutak arhiva

Od mangulice do rimskog cara – Sremska Mitrovica

Od mangulice do rimskog cara – Sremska Mitrovica

Foto: Boš

Nikad nisam propuštao priliku da „svetske“ putnike (laskavu titulu često dodeljuju sami sebi) priupitam poneko banalno pitanje sa domaćeg terena, pa se tako na ček-listi nedavno našao i ovaj posavski gradić. Pomislim – koliko puta se, jureći auto-putem Beograd−Zagreb ka nekoj fensi destinaciji zapadne Evrope, mora ugledati tabla za skretanje ka Sremskoj Mitrovici da bi čovek pomislio da se u njoj može provesti jedan kvalitetan dan? Odgovori, retki i lakonski, sveli su se na familijarne veze sa ovim mestom, ili na davnu posetu kumu u zatvoru.

Kada sam se prvi put našao u Sremskoj Mitrovici (i to jednim vrlo nepoetičnim povodom), bilo je blizu 40 stepeni, pa je se, prirodno, najviše sećam po čuvenoj gradskoj plaži, odnosno po iznenađujuće čistoj Savi – beše to pravi udar na mlađanu novobeogradsku sujetu, u čijoj vizuri je Ada Međica imala do tada povlašćeno mesto. Takođe, ostala mi je urezana slika velikog pešačkog mosta koji povezuje Sremsku i Mačvansku Mitrovicu, za koji meštani neće propustiti da istaknu kako je najduži pešački most na Balkanu - Most Sv. Irineja. Narednog puta sam u ovaj grad otišao sa drugim ciljem, da ga obiđem uzduž i popreko. Od tada volim da ga preporučim i serviram svakome, a naročito pomenutim „svetskim“ putnicima.

Ne postoji grad u Srbiji u kojem je duh antike prisutniji, te u kome ravnopravno postoje sve vremenske ravni – šareni mitrovački centar leži na drevnim iskopinama, i takva simbioza fascinira svakog ko se prvi put susretne sa njom (po meštanima bi čovek možda stekao utisak apsolutne ravnodušnosti). Ostaci prastarih trgova, zidina i stubova mogu se videti kud god da pođete: oni nisu tek rogobatno kamenje koje pravi pometnju, ili čisto dekorativna predstava za turiste. Svi važni tragovi prošlosti ovde su vešto uklopljeni u skicu jedne sremačke varoši, koja je rasla i razvijala se u jednoj nesvakidašnjoj fuziji. Najlepši primer ovog veštog spoja može se videti na Žitnom trgu, koji funkcioniše kao jedna skladna arhitektonska celina. Neverovatna činjenica da je u Sirmijumu rođeno čak devet rimskih careva već po sebi može privući ljubitelje antičkih civilizacija i arheologije, pa je kompleks Carske palate idealan za početak obilaska. Tek kada uvidite koji značaj i infrastrukturu je Sirmijum imao nekada, moći ćete da ga sagledate u punom sjaju. U Sremskoj Mitrovici danas, primera radi, čak i na kružnom toku morate obići oko nekoliko jonskih stubova, što znači da će se i potpuni laik sudariti sa bogatim kulturnoistorijskim nasleđem, makar samo autom projurio kroz grad (ako vozi za nijansu sporije, videće i simboličan spomenik mangulici i pulinu, što je, pored opšte bezbednosti, još jedan benefit lagane vožnje).

Plan ovog mesta veoma je dinamičan za prvi obilazak, pošto je blago zatalasani reljef učinio svoje, pa Sremska Mitrovica nema tipičnu vojvođansku ušorenost. Gradski park, sa raskošnom fontanom „Kameni cvet“, najbolji je orijentir u obilasku gradskog jezgra. Veoma živ i slikovit, Trg Ćire Milekića predstavlja glavnu arteriju grada – obavezno obratite pažnju na zdanje Srpskog doma (danas ima funkciju biblioteke, pozorišta i crkvene opštine), koje je imalo poseban značaj u istoriji grada. Nedaleko odatle, popijte kafu na malom Trgu Sv. Stefana, a zatim - pravac na šetalište kraj Save. Ukoliko vas pak put nanese na drugu stranu grada (jer ko često putuje, zna da je stroga putanja čista smejurija), bacite pogled na grkokatoličku crkvu Vaznesenja Gospodnjeg, čija se neoromanika odlično nadovezuje na pejzaž Omladinskog parka. U ovoj crkvi sam prvi put (i to sasvim slučajno, od vrlo predusretljivog sveštenika) čuo nešto više o nasleđu Rusina, naroda koji u Vojvodini broji nešto manje od 15 hiljada pripadnika, a čiji je jezik interesantna mešavina ukrajinskog, slovačkog i poljskog.

Uhvativši linijski taksi sa druge strane mosta (ponovo, još jedna priča o taksisti koji je završio veterinu, ali eto, prosto se nije dalo), za desetak minuta sam se našao u predelu netaknutog zelenila, specijalnom rezervatu Zasavica. Gastarbajterski par iz Kanade, čiji sočni sremački naglasak nisam mogao da prečujem, upozorio me je da mi malo, dlakavo stvorenje, koje je stresalo vodu sa sebe, trči u susret. Izgleda da onaj kameni omaž mangulici nije nimalo slučajan, tako da sam se morao prepustiti neposrednom susretu sa prirodom (samo kompletan idiot ide u bež pantalonama u rezervat prirode, uzged budi rečeno). Zaista, retko gde možete toliko uživati u prostranosti i nesputanosti ravničarske flore i faune kao ovde. Rekoše mi da bi valjalo da probam čuveni magareći sir, doduše, bez prethodne napomene da 50 grama ovog egzotičnog zadovoljstva košta tričavih 6000 dinara. Verujem im na reč: Jeloustoun možda jeste lepši, ali ove slobode i mira nema nigde. Srećom, obilazak rezervata smo završili pre nego što je došao autobus neke dečje ekskurzije iz Šapca, pa je ovaj utisak ostvaren u potpunosti.

 Autor: Uroš Mikić

Najnovije