Mingl kutak arhiva

Žene u sportu – Crveni karton za neravnopravnost

Žene u sportu – Crveni karton za neravnopravnost

FOTO: BOŠ

Pre samo nekoliko meseci svedočili smo jednom od najvažnijih sportskih dešavanja. Sve oči, uši, a neki bi bez preterivanja dodali i srca, bila su okrenuta ka zelenom terenu u Kataru.  I dok su se ekipe na terenu smenjivale u jurcanju za loptom, na šarenim ekranima menjali su se odveć poznati logoi velikih donatora. Bez sumnje, ogromne svote novca uložene su u organizaciju prvenstva, ali i u nagrade koje je pobednička ekipa, osim večne slave, odnela sa sobom. Sva pompa koja je pratila sprovođenje ovog fudbalskog događaja, utihnula je tek nedavno. Svaka utakmica reprezentacija koje su učestvovale bila je medijski propraćena i do tančina analizirana. Da li bi tako bilo da su se umesto muškaraca na terenu našle žene?

Prisustvo žena na sportskim terenima nije novina. Krajem osamnaestog i devetnaestog veka žene su počele aktivno da učestvuju u različitim vrstama sportova, dok je naredni vek doneo takmičarski karakter ženskom sportu. No i tada i danas, jedna stvar je ostala ista. Prizma kroz koju je posmatran zadržala je čvrste, ukorenjene patrijarhalne šablone. Kroz istu prizmu posmatra se i ponašanje sportistkinja, njihovo oblačenje na terenu i van njega. Na teret se ženama stavlja mnogo, a na teren znatno manje. Primera radi, 2019. godine fudbaler Lionel Mesi zaradio je 127 miliona dolara dok je iste godine teniserka Serena Vilijams zaradila četiri puta manje. Ukoliko se izmestimo sa svetskog, najplaćenijeg nivoa profesionalnog bavljenja sportom, logično je zapitati se kakve cifre možemo očekivati kada se ova situacija spusti na neki niži, lokalni nivo. Koliko zarađuju rukometašice u Srbiji, a koliko njihove kolege? Da li se i oni svakodnevno suočavaju sa neadekvatnim tretmanom i zadiranjem u sferu privatnosti?

Nejednak tretman sportistkinja u odnosu na muške kolege uočljiv je na nekoliko nivoa. Od institucionalnog nivoa predstavljanja žena u domaćim i međunarodnim sportskim institucijama, preko sponzora koji ne žele da ulažu novac u „ženski sport“ koji je manje popularan nego „muški“ pa sve do neumesnih pitanja o izgledu, planiranju porodice i bračnom statusu, sportistkinje ostaju u senci muških kolega. Neretko, sportistkinje su izložene i brojnim seksističkim komentarima u vezi sa njihovim izgledom. Setimo se slučaja kada su odbojkašice Norveške kažnjene nakon što su odbile da igraju u bikiniju. Sportistkinje su morale da plate kaznu od 1.500 evra zbog „neadekvatnog“ odevanja, ali ih to nije pokolebalo u odluci da igraju u šortsevima u kojima se osećaju prijatno. Uznemirujuća je činjenica da se u 2021. godini profesionalne sportistkinje suočavaju sa tim da o tome u čemu će one na terenu igrati odlučuje neko drugi. Kažnjavanjem je sportistkinjama još jednom stavljeno do znanja da postoje čvrsti kalupi u kojima one mogu da se kreću, bez preteranog napuštanja ustaljene putanje.

Nedovoljna vidljivost ženskog sporta, manjak ulaganja u isti i pružanja podrške ženama da se njime bave, rezultira poražavajućom stvarnosti u kojoj žene ponovo ostaju na društvenim marginama i van terena. Često se ženski sport posmatra kao „drugost“ u odnosu na „muški, prvi sport“. Ovakva podela osnažena je rodnim stereotipima koji se ženama stavljaju na leđa. Zapitajmo se koliko sportskih novinarki svako od nas može da navede, a koliko sportskih novinara? Koliko je žena u Srbiji analiziralo utakmice sa Svetskog prvenstva, a koliko puta su gosti u studiju bili muškarci? Svi ovi primeri pokazatelj su toga da su žene te koje obitavaju u drugom planu čak i onda kada su uspešnije od svojih kolega. Neophodno je svakoj osobi dati jednaku šansu da se bavi sportom, ali i jednaku početnu poziciju, kako bi se omogućilo ravnopravno i vidljivo učešće žena, a nejednakom i neravnopravnom tretmanu dodelio crveni karton.

Autorka: Miljana Jovanović

Najnovije