Mingl kutak arhiva

Žene u sportu - sva nejednakost na jednom terenu

Žene u sportu - sva nejednakost na jednom terenu

FOTO: BOŠ

Milica Vodogaz je jedini ženski veslački trener u Srbiji. Postigla je zapažene uspehe u ovom sportu, a sada podučava druge ovoj disciplini. Pre bavljenja veslanjem, Milica je trenirala fudbal 10 godina. Kaže da je fudbal za razliku od veslanja izrazito muški sport i da su momci drastično više plaćeni od devojaka, ali da se desio određeni pozitivan pomak poslednjih godina.

„Prestala sam da treniram fudbal 2015. godine. Tada su u Srbiji samo devojke iz Spartaka bile plaćene. One igraju Ligu šampiona i postižu odlične rezultate. Poslednjih godina sam čula da su i drugi klubovi počeli redovno da plaćaju igračice i fudbal je postao njihovo zanimanje. One mogu da žive od toga, a to ranije nije bio slučaj“, kaže Vodogaz.

Uprkos tome što su igračice počele da dobijaju novac, činjenica je da su njihove zarade manje.

Fudbalski klub „Partizan“ nema ženski tim, ali po rečima Biljane Obradović, menadžerke za odnose s javnošću ovog kluba, u narednih nekoliko godina verovatno će se to promeniti. Međutim, ona objašnjava da je fudbal sport u kom žene teško mogu da postignu jednakost.

„Preporuka Unije evropskih fudbalskih asocijacija (UEFA) jeste da oformimo ženski tim. Nisam upoznata sa konkretnim rokovima. Međutim, mi smo tradicionalno i još uvek konzervativnije društvo okrenuto najviše muškom sportu kao takvom posebno ako govorim o fudbalu. Jednostavno muški sportovi se više gledaju i na televiziji, pa shodno i TV pravima i rejtinzima privlače određenu publiku i samom tim i sponzore“, objašnjava Obradović.

I zaista, prenosi ženskih fudbalskih i košarkaških utakmica su retkost. Glavni razlog za to je činjenica da organizatori mnogo više zaradе od prodaje prava na prenos muških mečeva, nego ženskih. Manje publike dolazi da gleda ženski sport, što znači da se manje karata proda. S obzirom na to da vlada slabija zainteresovanost za ove mečeve, sponzori će radije uložiti u muške timove. Veći prihodi samim tim utiču na to da muškarci imaju i veću zaradu, što nas ponovo uvlači u začarani krug neravnopravnosti.

Organizatori teniskog turnira Italian open su 2021. godine odredili nagradni fond za osvajača u muškoj konkurenciji koji je iznosio 245.085 evra. Za pobednicu u ženskoj konkurenciji organizatori su predvideli 178.630 evra.Ovakva praksa nije prisutna na grend slem turnirima gde su nagrade jednake, ali kada uporedimo zaradu najplaćenijih 10 tenisera i najplaćenijih 10 teniserki tokom 2022. godine, razlike su vrlo uočljive. Muškarci su u proseku zarađuju oko 70 odsto više novca od žena.

Svaki sport je priča za sebe

Kada govorimo o ženskom sportu, ne treba iz vida gubiti širu sliku po rečima Uroša Samardžića, sportskog novinara Arene sport.

Fudbal i košarka su u tom pogledu zaista nedostižni. Međutim, kada govorimo o odbojci i rukometu ulaganja u muški i ženski sport su približno ista. Naša odbojkašica Tijana Bošković ima milionski ugovor u Turskoj. Poznajem više rukometašica uz koje je stao njihov klub kada su bile povređene i one su uspele da se vrate. Takođe, u Srbiji u streljaštvu dame su se odlično pokazale i ima ih više nego momaka. Jasna Šekarić, Zorana Arunović i Ivana Maksimović su nam donele brojne medalje“, kaže Samardžić.

Na Olimpijskim igrama u Tokiju oboren je rekord kada je reč o broju žena koje su učestvovale. Prvi put je skoro polovina takmičara bila ženskog pola. Na prethodnim Olimpijskim igrama prvi put u istoriji su svi nacionalni timovi imali ženske sportiste. Brunej, Katar i Saudijska Arabija prekinuli su sa tradicijom po kojoj su samo muškarci mogli da učestvuju na sportskim događajima.

Takođe, Olimpijski komitet teži ka tome da izjednači broj disciplina u muškoj i ženskoj konkurenciji. Milica Vodogaz ocenjuje da smanjivanje broja muških disciplina ima svoje dobre, ali i loše strane.

„S jedne strane nije  pravedno da nekog muškarca koji je izuzetan isključimo i ukinemo njegovu disciplinu da bi se takmičila devojka čiji su rezultati na mnogo nižem nivou. Međutim, mogućnost da se takmiče može ženama da da vetar u leđa pa da iz godine u godinu budu sve bolje“, kaže Vodogaz.

Slabiji rezultati koje postižu žene posledica su brojnih faktora. Neravnopravni tretman polova postoji i u drugim sferama pa se tako prenosi i na sport. Ako sponzori nisu zainteresovani da ulažu u ženski sport i publika radije kupuje kartu za muški nego ženski meč, onda treba poraditi na svesti ljudi, a ne prihvatiti trenutno stanje kao idealno. Podrška države i organizacija koje se bore za ljudska prava je važna na tom putu. 

Žene u ulozi trenera

Stiče se utisak da je žena u ulozi trenera retkost. Često se dešava da selektori ženskih ekipa budu muškarci. Odbojkašica Tijana Malešević govorila je za Danas o tome da se retko susretala sa ženskim trenerima.

„Imala sam sjajnu saradnju sa Svetlanom Ilić, u vreme dok je ona bila trener, a ja igračica švajcarskog Volera, kao i sa generalnom direktorkom Crvene zvezde Anom Avramović, ali mimo njih nemam iskustva u radu sa ženama, a da to nisu moje saigračice. Pogotovo u reprezentaciji. Ne znam zašto stručni štab Srbije nema nijednu damu, s obzirom da ih SAD, Holandija i svetske selekcije tog nivoa imaju makar po jednu u svom sastavu“, rekla je Malešević za Danas.

Milica Vodogaz se tokom deset godina koliko je trenirala fudbal takođe susretala uglavnom sa muškim trenerima.

„Muškarac ne može u istoj meri da razume devojke koje trenira kao što to može žena. Na prime, menstuacija nas ometa i desi se da podbacimo na treningu zbog toga. Mislim da to žena bolje shvata i slobodnije smo da pričamo o tim problemima  sa njima“, objašnjava naša sagovornica.

Po rečima Uroša Samardžića, ženski treneri jesu ređi, ali ih ima i postižu odlične rezultate.

„Po mom mišljenju, Marina Maljković je idealan primer ženskog trenera u svetu sporta. Godinama niže uspehe sa našim košarkašicama. Osvojila je i olimpijsku, svetsku i evropsku medalju sa njima i dokaz je da žena može odlično da se snađe u ovoj ulozi“, kaže Samardžić.

Žena može da uspostavi autoritet u ekipi, da razvije timski duh među saigračima/saigračicama, da uvede inovacije u ugru, da bude i odličan psiholog. Te zadatke žene treneri objavljaju podjednako dobro kao i muškarci pa nema razloga da budu manje zastupljene i da im se ne poveri ovaj zadatak.

Sportistkinje u medijima

Mediji uglavnom izveštavaju o sportistkinjama samo onda kada osvoje medalju na nekom takmičenju. S druge strane, mediji se bave njihovim fizičkim izgledom i privatnim životom ako procene da će to biti privlačno publici. Retko se izveštava o kvalifikacijama za neko takmičenje ili uslovima u kojima te devojke treniraju. Tekvandoistkinja Milica Mandić smatra takav pristup medija neprimerenim.

„Primećujem i ja sporadično insistiranje na izgledu sportistkinja. Bez ikakvog racionalnog opravdanja, jer se moje koleginice i ja ne nadmećemo na izborima za mis grada, zemlje i sveta, pa da je bitno da li smo lepe, šarmantne i zgodne“, istakla je Mandić za Danas.

Tretman medija je važan da bi se poboljšalo stanje stvari. Iako je položaj žena u sportu bolji nego što je bio, mnogo je prostora za napredak. Tržišne sile utiču na to da sponzori idu tamo gde procene da je isplativo. Žene tokom života prolaze kroz različite biološke procese koji mogu da ih uspore i otežaju im napredak u sportskoj karijeri. Uprkos tome, one se takođe trude, treniraju i daju sve od sebe kako bi uspele. Zato bi bilo pravedno da budu približno plaćene kao muške kolege i podjednako cenjene.

Autorka: Jelena Čolović

Najnovije