Mingl kutak arhiva

Senta – varoš na kraj sveta

Senta – varoš na kraj sveta

Foto: Boš

Baba bi često ponavljala kako se nesrećna Rajka (postoji nekoliko ljudi kojima bi, sa manje ili više prava, večito prikačila ovaj atribut) udala čak u Sentu, mada sam prilično uveren da ni sama nije bila sigurna koliko je Senta zapravo udaljena od njihovog milog, takođe bačkog mesta. Doskora mi ovo prenaglašavanje geografske udaljenosti Sente nije paralo uši, sve dok nam se komšija nije požalio da je išao čak do Sente po deo za auto koji je pronašao na oglasima. Kada sam se letos osmelio da prvi put krenem do ove varoši, koja je fino zaklonjena od svih prometnijih i zvučnijih saobraćajnica, pošao sam sa predubeđenjem o tome kako je smeštena negde iza sedam gora i mora, ni na nebu – ni na zemlji. Prespavavši dobar deo puta (tome je kriva ranojutarnja svežina i dobri, stari miris autobusa), bio sam iznenađen kada sam tek nakon dobra tri i po časa ugledao očekivani znak pored puta. Biće da je baba, ipak, bila u pravu!

Tišina i jutarnja hladovina priredili su mi doček kakav mi je u datom momentu bio potreban – senćanska dobrodošlica bila je prirodna i nenametljiva. Ova potiska varoš je za nervni sistem velegradskog čoveka pravo okrepljenje, pošto je njen nepomućeni mir dominanta kojoj je sve ostalo podređeno. Ovde nema žamora, gužve niti napinjanja, pa se tom ritmu treba i prilagoditi. Glavni gradski trg nije ništa drugo nego jedan veliki, uređeni park, sa kog se pruža pogled na raskošnu gradsku kuću. Njen bogat, secesionistički ukrašen enterijer mogao sam da vidim pukom srećom, i to zato jer je gosn portir bio dobre volje toga dana (obratio sam mu se na mađarskom, što je očigledno bio pun pogodak). Na tornju gradske kuće nalazi se spomen-vidikovac posvećen Senćanskoj bici, tako da je vredelo popeti se kako zbog makete, tako i zbog najlepšeg pogleda na grad. Pažnju privlače i zdanja koja okružuju park, poput Plebanije, gimnazije, pravoslavne crkve Sv. Arhangela Mihaila i hotela Rojal. Ubedljivo najveći kuriozitet za mene jeste vatrogasni dom - nalazi se nedaleko odatle, a secesionistički šarm kojim pleni postavlja profanu funkciju ove građevine u drugi plan.

U domaćoj književnoj geografiji, što ne treba prenebregnuti, Senta zauzima posebno mesto, budući da je tačka koja spaja Jovana Đorđevića (autora himne Bože pravde i osnivača Srpskog narodnog pozorišta), Stevana Sremca (koji, gle čuda, onda i nije neki Sremac), Stevana Raičkovića (koji je u gimnazijskim danima bio zaljubljen u Tisu) i Matiju Bećkovića (kojeg, iz nekog razloga, pre mogu da zamislim u nekom crnogorskom ambijentu); sasvim dovoljan razlog da je poseti jedan knjigoljubac. Poseta Sremčevom kulturnom centru ili parku sa bistama pisaca u tom kontekstu bi bila neizostavna. I dalje žalim što nisam uspeo da potrefim period cvetanja Tise, pošto bi celokupan utisak sa šetališta sigurno bio neverovatan. U svakom slučaju, doživljaj ove blage, pitome reke u letnji dan ne treba propustiti ni za šta na svetu (Bečejci su, doduše, čvrsto prisvojili sva prava nad tiskim lepotama).

Najkristalniji zvuk orgulja čuo sam upravo u Senti, i to u crkvi Srca Isusovog, koja je nedavno obnovljena, a čijim izgledom i dimenzijama ne bi mogli da se pohvale ni neki veći vojvođanski gradovi. Najneobičniju sakralnu građevinu takođe sam imao priliku da vidim u ovom gradu, a to je spomen-crkva Sv. Tereze, kojoj poseban izgled daju tri međusobno povezane kupole, kao i tavanica obložena drvetom. Najbolju mađarsku klopu (zbog čega mi je skoro palo na pamet da bih ponovo trebalo da navratim) probao sam ovde. Senta me je zbog svega ovoga kupila „za vijek vijekova“, naročito jer znam da mi očekivanja (prilično nepravedno) nisu bila visoka. Međutim, nekoliko Senćana sa kojima sam razgovarao zaprepastilo se ovakvim utiskom, pošto sam na nespretnom srpskom (Beszélsz magyarul, inače?) nekoliko puta dobio smernice ka Bačkoj Topoli, Kanjiži, Čoki, kao da sam nekakvom greškom dospeo u Sentu. Kao da su hteli da me još jednom vrate na početak priče o varoši na kraju sveta.

Autor: Uroš Mikić

Najnovije