Mingl kutak arhiva

Borbe na plafonu, kada emocija postane erozija

Borbe na plafonu, kada emocija postane erozija

Foto: Boš

Prema podacima UNICEF-a, samo 18% mladih u Srbiji potražiće stručnu pomoć kako bi brinulo o svom mentalnom zdravlju, dok 37% njih kaže da bi to radilo češće ukoliko bi se razbila stigma koja prati mentalno zdravlje. S tim u vezi, važno je isticati značaj postojanja psiholoških savetovališta. Jedan takav je MentalHub, psihološki centar za mentalno zdravlje, kome je glavni cilj pružiti adekvatnu podršku mladim ljudima. Upravo smo se zato obratili Milici Lazić, koja ima dugogodišnje iskustvo u radu s mladima, kako bismo sa njom razgovarali o aktuelnim poteškoćama koje danas mladima predstavljaju izazove. Razgovarali smo i o trenutnoj situaciji mentalnog zbrinjavanja u okviru državnih institucija u Srbiji, ali i o važnosti modifikacije sistema kada je reč mentalnom zdravlju.

Overthinking – neprijatelj sadašnjosti, saveznik prošlosti i budućnosti 

Šta ako? – jedno od čestih pitanja, a u stvari zapitanosti, koje češće od onog prvog ,,često’’ ostaje u vazduhu, nepotkrepljeno, nezaokruženo, na dohvat ruke, ali kroz Tantalove muke. Overthinking je sve popularniji proces bitisanja, čak i onda kada ga ne signaliziramo ,,na keca’’. On rađa iznova i iznova produbljenosti, nešto što je potencijalno ili nešto što nas ,,svrbi’’, što znači da overthinking radi u sadašnjem trenutku, ali kao saveznik prošlosti i budućnosti. Međutim, šta bi se dogodilo ako bismo napravili inverziju, pa umesto Šta ako? rekli sebi Pa šta?

Milica Lazić: Iako sklonost ka učestalom, gotovo opsesivnom preispitivanju određenih događaja iz prošlosti ili  potencijalno nepovoljnih ishoda u bližoj ili daljoj budućnosti često prate i vrlo neprijatne emocije, jako je važno da se prvo zapitamo kakvu funkciju te misli imaju za nas. U radu sa klijentima mi je vrlo značajno da na početku samog procesa fokus sa nepoželjnosti opsesivnog razmišljanja premestimo na to da ljudi preterano brinu onda kada im je nešto jako važno. Određene teme nam postaju jako važne iz najrazličitijih razloga, u nekim slučajevima su određeni potencijalni gubici objektivno preteći za našu egzistenciju, dok je znatno češće reč o tome da tu postoji još nešto, za nas daleko opasnije, sa čim povezujemo te potencijalne gubitke. Važno je napomenuti da smo svi mi slojevita bića i da gotovo svi imamo sposobnost da stvari posmatramo i racionalno. Tako ćete i od osoba koje opsesivno razmišljaju o određenim nepovoljnim ishodima često čuti da jednim delom znaju da to, čak i ako se desi, nije ništa strašno, dok su nekim drugim delom prestravljeni. Taj drugi, prestravljeni deo njih je najčešće prestravljen sa razlogom. Ukoliko su tokom odrastanja određeni neuspesi bili praćeni odbacivanjem, zlostavljanjem ili emocionalnim uslovljavanjem od strane značajnih drugih, gotovo je izvesno da ćemo izrasti u osobe koje slične neuspehe doživljavaju kao daleko opasnije, nego što oni zaista jesu. Taj deo nas, koji naizgled deluje iracionalno, uvek ima svoje razloge zašto se tako adaptirao i tek kad razumemo te razloge, možemo da radimo na njegovom umirivanju. Takođe, ljudi često pogrešno veruju da moraju o nečemu stalno da razmišljaju kako bi prevenirali nepoželjan ishod. Vrlo vеrovatno je to samo još jedan od načina da povrate za nas toliko važan osećaj kontrole nad sopstvenim životom. Za preveniranje loših ishoda potrebno da samo jako puno brinemo.   

Kada je reč o ovome što ste nazvali „Pa šta“ inverzijom, to baš i nije uspešna metoda kojom se prekida tok opsesivnih misli. Moguće je da je to jedan od poželjnih ishoda promene, ali svakako ne i mehanizam putem kojeg se promena ostvaruje. Naime, teško je i zamisliti da možemo određene opsesivne misli koje imaju određenu funkciju i koje su nastale iz određenog razloga, da odagnamo ponavljanjem bilo kojih reči. Osim što je neučinkovito, širenje ideje o tome da je samo potrebno dovoljno puta ponoviti neku frazu da bismo rešili kompleksne životne probleme, često je i opasno. Naime, na taj način se stvara narativ da je rešenje vrlo lako, a da je problem u nama ako za nas ono ne funkcioniše. 

Hipersenzitivnost kako slabost postaje snaga?

Visoka individualna osetljivost se neretko negativno konotira, kao nepovoljno osećanje. Čini se da je ovaj način razmišljanja umnogome pogrešan, jer se na taj način zapostavlja činjenica da ne postoje samo negativni oseti, već i oni suprotni, oni koji čine da se osećamo ugodno. S tim u vezi, jako osećati ne znači nužno biti u opasnosti. Međutim, šta raditi kada se ipak tako osećamo?

Milica Lazić: Moram da priznam da mi se ne dopada što smo kao društvo pripisali etiketu osobama koje dublje i temeljnije obrađuju i doživljavaju čulne nadražaje i osećanja drugih ljudi, koje su istovremeno najčešće introvertne i analitične. Naravno, potpuno uvažavam ukoliko osobama koje se pronalaze u prethodno navedenim osobinama prija da svoja iskustva nekako i nazovu. Najčešći razlog zašto im prija da svojim iskustvima daju naziv jeste to što su se često u ovom društvenom kontekstu osećali drugačijim, neprihvaćenim i kritikovanim zbog svoje „osetljivosti“. Međutim kada taj naziv pokušamo da „dešifrujemo“ lako ćemo primetiti da njime impliciramo da je nečeg previše.

U individualističkim kulturama, u kojima je ova definicija i nastala, koje pre svega vrednuju nezavisnost, kompeticiju, postignuća i produktivnost, zaista može delovati kao „višak“ ukoliko smo usmereni na dublju obradu unutrašnjih i spoljašnjih stimulusa. Duboko verujem da to mnogo više govori o društvu u kojem živimo, nego o osobama koje nazivamo hipersenzitivnim. Jako lako mogu da zamislim druge društvene i kulturne kontekste u kojima bi osobine osoba koje nazivamo hipersenzitivnim bile veoma vrednovane i uvažavane. 

Ipak, ne možemo da zanemarimo da ovaj društveni kontekst u kom živimo, osim što definiše određeni sklop osobina kao nepoželjan, čini da se osobe sa tim sklopom osobina u tom društvenom kontekstu nepoželjno i osećaju. To, naravno, stvara frustraciju, čije uzroke neretko pripisujemo sebi i svojoj „neuklopljenosti“, umesto da preispitamo vrednosti „kalupa“ u čiji oblik želimo da se uklopimo. 

Frustracije konstruktivne i destruktivne

Sastavni deo života svake mlade osobe je suočavanje sa preprekama, te savladavanje istih može generisati pozitivnu promenu. Međutim, postoje izvesne poteškoće koje se ne mogu lako i samostalno savladati. Takve neretko ometaju razvoj i utiču na niz osećanja, uglavnom negativnih, koja se mogu lančano aktivirati. Psiholozi tvrde da je za konstruktivan razvoj mlade osobe poželjno da se ona redovno hvata u koštac sa ograničavajućim situacijama, te da izlazak iz zone komfora i prelazak u stanje privremene neizvesnosti može biti prilika za susretanje sa optimalnim nivoom frustracija, tzv. zdravim frustracijama.

S druge strane, postavlja se pitanje: sa kakvim se to preprekama mladi suočavaju što kod njih izaziva negativne, ,,nezdrave’’, frustracije?

Milica Lazić: Sve mi se češće čini da je i narativ kojim se propagira potreba za stalnim istupanjem iz pozicije ili uloge u kojoj se osećamo komforno, deo vrednosti individualističkih kultura u kojima se potencira važnost stalnog rasta i razvoja. Naravno da većina nas ima potencijal da uz veću ili manju podršku, razvije svoje kapacitete i sposobnosti, usvoji nove veštine, kao i načine izlaženja na kraj sa brojnim neizvesnim situacijama. Međutim, da li nam je zaista potrebno da nam to postane redovno i imperativno ponašanje. Mnogo je bolje razmišljati u pravcu u kom se kod osobe podržava istupanje iz rutinskih obrazaca funkcionisanja, tek onda kada je nešto žulja ili ograničava, odnosno kada ti obrasci koje koristi nisu funkcionalni za nju. Takođe, potrebno je podržati i napore osobe da se promeni i u onim aspektima gde je previše ne žulja, ali je promena motivisana unutrašnjim potrebama, a ne spoljašnjim očekivanjima.  

Ukoliko nastavimo da očekujemo od mladih da stalno napreduju na svim poljima, sasvim je izvesno da će to vremenom postati frustrirajuće za njih. Iako sam cilj promene zvuči zavodljivo, ideja o tome da je potrebno stalno da se „optimalno frustriramo“ vrlo lako može da dovede do nezadovoljstva sobom ukoliko smo u očekivanoj promeni neuspešni, a u nekoj ćemo sasvim izvesno biti. 

Nedostatak empatije ili beg od empatije

Živeti u sadašnjosti, zameniti prividnu večnost za sigurni trenutak, postaje imperativ društva koje time sebe nesvesno etiketira epitetom instant. To je jedan drastični, narcisoidni skok u izrazitu individualnost, kao drugu krajnost, koja sa sebe neosetno svlači bilo kakav vid odgovornosti. Kako nedostatak empatije ima veze sa tim?

Živeti instant znači živeti brzo, smelo, nestrpljivo, kao na pokretnoj traci. Za takav gas neophodno je gorivo koje će mladom čoveku dati hedonistički polet kroz različite vidove zabavljanja ili skretanja misli. Nedostatak empatije češe svoja leđa o još jedan fenomen svakodnevnice – beg od empatije, kao svesno isključivanje sebe zbog potencijalne nemogućnosti nošenja sa (surovom) realnošću. Nesumnjivo je to da redovno bivamo bombardovani preko medija vestima o tragičnim događajima i teškim životima kojima je potrebna naša pažnja i pomoć. Razumljivo je da je najlakše promeniti program ili ugasiti TV, ali i za svoja razmišljanja i emocije pritisnuti crveni turn off. Koliko se takvom ravnodušnošću štitimo od drugih? I koliko nam ti drugi kasnije postaju važni kada pokušavamo da pomognemo sebi? Biti empatičan znači biti u mogućnosti da se poistovetiš sa drugom osobom, da obuješ njene cipele i dozvoliš im da te žuljaju, stežu, prave plihove. Zato se nameće pitanje: Zašto bismo pre kroz život išli bosi? 

Milica Lazić: Iako se spremnost i sklonost da saosećamo sa drugima vremenom promenila, mada to zaista ne znamo, vrlo verovatno se to desilo zbog promena društvenih okolnosti u kojima mladi žive. U tom kontekstu je za nas daleko važnije da postavimo sebi neka od narednih pitanja, koja u fokus stavljaju kontekst, a ne pojedinca. Da li kao društvo saosećanje sa drugima počinjemo da smatramo osobinom koja remeti postizanje za ovaj kulturni kontekst važnih vrednosti? Da li kao društvo smatramo nepoželjnim neprijatne emocije, čak i onda kada one nastaju kao odgovor na patnju druge osobe? Da li se u društvenom kontekstu u kom živimo smatra adaptivnijim bavljenje isključivo sobom i svojim postignućima, a remetilačkim bavljenje drugim i njihovim osećanjima?

Živimo u potrošačkom okruženju, gde se lako može novi odnos poistovetiti sa novom stvari koju smo kupili u našoj omiljenoj radnji. Želju za drugačijim stimulusima, zadovoljstvima i uzbuđenjima, čovek veruje da može pronaći u svemu što nosi epitet novo: nove cipele, nova osoba i novo poznanstvo, nova destinacija i nova avantura. Kada se intezitet novog potroši, šavovi takvog odnosa najčešće pucaju i krpe se ponovnim traganjem za istim – drugačijim. U skladu za terminologijom konzumerizma, nemoguće je ne zapitati se: Da li treba sačekati sezonska sniženja za akcijsko sklapanje odnosa ili vredi platiti punu cenu? Da li se ljudi zaista biraju na osnovu toga šta je trenutno u trendu?  Da li jedan odnos ima rok trajanja?

Sklapanje odnosa pitanje dugoročnih i kratkoročnih odnosa

,,U činu ljubavi, u davanju sebe, u činu prodiranja u drugu osobu pronalazim sebe, otkrivam sebe, otkrivam nas oboje, otkrivam čoveka’’ – ističe From u svojoj poznatoj knjizi Umeće ljubavi koja se bavi fenomenom sklapanja međuljudskih odnosa. Koliko ostajemo dosledni drugima i sebi, koliko nam zabava i različiti vidovi distrakcije ubijaju trenutke produktivne dokolice?

Milica Lazić: Zaista je teško napraviti granicu između toga da li danas više brinemo o sebi tako što izlazimo iz odnosa koji nam ne prijaju ili smo postali netolerantni, isključujući i odbacujući. Rekla bih da je reč o dve različite konotacije istog fenomena. Mene sa jedne strane zaista raduje ukoliko smo danas zaista spremniji da gradimo okruženje koje je za nas podržavajuće, toplo i ohrabrujuće. Nekada građenje takvog okruženja znači odustajanje od komplikovanih odnosa koji nas ograničavaju, sputavaju ili povređuju. Sa druge strane, ne dopada mi se ukoliko to istovremeno znači da nismo dovoljno strpljivi da otvoreno komuniciramo, radimo na odnosu i uložimo napor da ga poboljšamo. Naravno, šta je to što predstavlja dovoljno strpljenja, tolerancije i napora veoma je individualno. Možda samo nepravedno proces izjednačavamo sa ishodom, a ne vidimo koliki se trud za poboljšanje odnosa krio iza svakog prekinutog odnosa.   

Kako mladi gledaju na terapiju?

Iako je broj mladih koji se odlučuju da iskoriste usluge psiholoških savetovanja nizak, iskustva onih koji vode računa o mentalnom zdravlju su od velike važnosti, jer ohrabruju i druge mlade da za sebe učine to isto. Nevena ide na psihoterapiju već nekoliko godina. Iako je delovalo izazovno na početku, za nju, psihoterapija leči dušu.

Nevena: Može naširoko da se govori o tome zašto je važna psihoterapija. Mnogo je kompleksnije od dobro poznatog primitivnog stanovišta, posebno zato što ljudi ne shvataju eventualne povezanosti. Npr. kada se opečeš, odeš kod lekara koji ti to očisti, previje, i lečiš, bilo koju telesnu bolest. Ista je situacija i sa dušom. Duša isto tako može da se opeče, zato se ide kod doktora za dušu. Ja nikada nisam osećala hrabrost ili sramotu zbog toga što idem na psihoterapiju. Jednostavno je – čovek kada je svestan da postoji neki problem, nastojaće da ga reši i samim tim će tragati za adekvatnim rešenjem. Ključno je pronaći pravo mesto, tj. lekara prema kome možeš biti poverljiv, jer će onda razgovor biti u potpunosti delotvoran. Govoreći konkretno o mom slučaju, to je posttraumatski sindrom, koji je uočen tek od strane mog drugog terapeuta. Dakle, tek kada sam pronašla lekara kome sam bila spremna da se potpuno otvorim. Zatim, kada se govori o nekim svakodnevnim problemima te vrste, kao što je trema. Zašto bi bilo ko proživljavao taj neprijatan osećaj ako možeš na tome da radiš? Psiholog je tu da usmeri na određene metode, one koje možda nismo uspeli sami da pronađemo. Moje mišljenje je da se nakon svake terapije, koliko god da nam je dan ili određeni period bio težak, oseća određeni energetski polet, jer znamo da smo ostvarili neku svoju malu pobedu nad sobom.

Rad sa mladima – sistemski i kontinuirano

Milica Lazić zaključuje:

U društvima u kojima država brine o mentalnom zdravlju kroz isključivo medicinsko zbrinjavanje osoba sa psihosocijalnim problemima, više je nego potrebno bilo razvijati programe koji su usmereni na brigu o psihološkim problemima iz psihološke perspektive. Mi smo prepoznali da u trenutnom sistemu brige o mentalnom zdravlju nedostaju kontinuirani psihološki rad sa mladima i njihovim porodicama, uključivanje porodica i zajednice u rešavanje tih problema, kao i stalni rad na promeni stigmatizujućeg i diskriminišućeg narativa o mladima sa psihološkim problemima u zajednici i u medijima. Naši korisnici izveštavaju o tome da im je boravak u institucijama često bio traumatičan, da ga smatraju nedovoljnom brigom, koja je pri tome neefikasna. Iako se nadamo da pomažemo onima sa kojima kontinuirano radimo, nemamo iluziju da je otvaranje pojedinačnih centara dovoljno za rešenje ovako kompleksnog problema. Kako bismo došli do efikasnijeg i humanijeg modela brige o mentalnom zdravlju, neophodno je da se na nacionalnom nivou prepozna potreba za reformom sistema brige o mentalnom zdravlju, koji će uključivati i psihološke i socijalne pristupe rešavanju psiholoških problema mladih.

Autorke: Anđelka Panić i Nevena Branković

Najnovije