Mingl kutak arhiva

Sofija Dimitrijević: Kad mi je potrebno da se setim da mogu

Sofija Dimitrijević: Kad mi je potrebno da se setim da mogu

Foto: privatna arhiva

Sofija Dimitrijević je hrabra trinaestogodišnjakinja, devojčica-pisac, sve do tamo, a na(j)zad je dvadesetdvogodišnja dramaturškinja. Ona se opet igra rečima. Ovog puta dijalogom, koji  može biti, isto na d, duša. Samo, treba je uobličiti, pronaći joj materiju, telo, da bi se iskazala. 

Današnji književni prostor, pored poezije (kojoj je Miljković najbolje predvideo razvojni put), zauzimaju i prozne kratke forme. Međutim,  govoreći o tvojim literarnim počecima, nemoguće je ne spomenuti roman Tamo? I nazad? koji si objavila sa nepunih 15 godina. Zašto je tvoja najranija inspiracija svoje uobličenje pronašla baš u romanesknoj formi? Kakav odnos danas imaš prema ovom romanu? Kada  si ga poslednji put pročitala?

Od najranijih dana sam volela romane, verovatno zato što nam je tata stalno čitao knjige pred spavanje. Kad sam u vrtiću naučila da čitam, mislila sam da treba da znam šta piše u svakoj knjizi koju vidim ispred sebe. Onda sam shvatila da sa osam godina baš i ne razumem Nastasijevića (iako njegova knjiga stoji u našoj vitrini u hodniku), ali i da mnogo osećam svaki tinejdžerski roman koji nađem u biblioteci. Tad sam počela da mislim da i sama moram da pišem.

Sa trinaest godina sam napisala tu knjigu, koja mi je donela nagrade, ali i spoznaju da je pisanje zapravo zamišljanje i njegova egzekucija. Sedam godina kasnije, Tamo? I nazad? stoji na polici u mojoj porodičnoj kući u Čačku i svaki put me podseti da je trinaestogodišnja ja bila baš hrabra. Čitam ga retko i tajno, kad mi je potrebno da se setim da mogu.

Kada govorimo o formi, prozom si ušla u svet stvaranja, ali si se u jednom trenutku preusmerila prema nešto drugačijem obliku pisanja. Šta je posredovalo toj promeni?

Roman nudi mnogo stranica za prikazivanje unutrašnjeg sveta likova. Roman nudi prostor za deskripciju, mnogo reči i mnogo svetova drami neprihvatljivih. Drama je prisutna i precizna. Drama ne okoliša. Htela sam da i sama prestanem da okolišam. Odjednom sam (kako sam tad mislila) imala samo dijalog. Bilo mi je zanimljivo. 

Interesantno je to  da kada se spomene Fakultet dramskih umetnosti (FDU), prve asocijacije odnose se na glumačku ili rediteljsku profesiju. Dramaturgija je nekako u senci. Ko su dramaturzi zapravo? Kako izgledaju studije dramaturgije? Koliko je važna saradnja sa drugim kolegama koji studiraju režiju, glumu ili neke druge dramske smerove?

FDU je prepun spoljne mistifikacije (nekad i mitomanije) zbog kojih konkretne informacije često izmiču, od kojih je jedna i posebnost katedre za dramaturgiju, koja tokom četvorogodišnjih studija  nudi podjednako znanje iz pozorišne i filmske umetnosti.

Studiranje je uvek zanimljivo, često lepo, nekad neizvesno, nikad dosadno. Svake godine imamo različite glavne profesore filmske i pozorišne dramaturgije, koji imaju sluha za naš sadržaj, a znaju baš dosta o formi (i drugom).

Dramaturzi su oni za koje se smatra da imaju odgovor na svako pitanje. To ne tvrdim, ali znam da bar uvek imaju potpitanje: o filmu svakako, o svetu ponekad.

Saradnja sa ostalim katedrama je meni jedan od najvažnijih segmenata studiranja. Tek kada shvatiš važnost režije, fotografije, produkcije, glume, montaže i zvuka, osvešćuješ i svoj položaj u pravljenju produkta koji opšteprihvaćeno nazivamo filmom ili predstavom.

Kažeš da su pozorište i film objedinjujući kroz ,,dramaturški poziv''. Autorka si brojnih dramskih komada, ali i scenaristkinja nekoliko kratkih filmova. S tim u vezi, šta ti je milije srcu, pozorište ili film?

Pisati za pozorište i pisati za film različitije je nego što se u početku pretpostavlja. To je, naravno, promišljanje o suštini predstave ili filma, ali i o njenom telu. I kao što filozof Aleksej Losev govori da „telo nije prost izum, nije slučajna pojava, nije samo iluzija, nije sitnica. Ono je uvek pokazivanje duše - prema tome, u nekom smislu sama duša” tako uvek u vidu treba imati formu kroz koju će sadržaj dosegnuti svoj maksimum.

Međutim, pozorište ili film, na kraju se sve svodi na istinitost, jer je za persiflažu svaki kalup zaludan.

Impozantan je opus tvog stvaralaštva. Gde pronalaziš inspiraciju? Da li su tvoji likovi fiktivni ili ih pozajmljuješ iz ,,stvarnog sveta''?  Koji tvoj junak je tebi posebno drag? Govoreći o karakterizaciji junaka, da li si nekada sebe tako čvrsto utkala u nekog junaka?

Moji likovi su mešavina mog odrastanja, mog posmatranja i mojih zaključaka. Oni su često komplikovani, nekad pretenciozni ili skloni sopstvenoj mitologizaciji. Nekad ih nesvesno pozajmim iz odrastanja i krstim drugačije. Onda mi se drugarice smeju, jer svuda vide reference, a referenca je prvi korak do katarze. U mojim likovima ima mene mnogo, malo ili nimalo. Ne volim sve svoje junake, ali volim Baba Radiku iz Velikih i malih – komada o očevima. Ona je komunistkinja i voli Zvezde Granda. Ona je nesalomiva, iako su svi pokušali da je slome. I iz Čačka je.

KAMEO je filmski festival koji si prošle godine osnovala zajedno sa troje kolega, tako nastaje prvi filmski festival u Čačku. Zašto baš u Čačku? Da li je bilo teško realizovati ovako veliki kulturološki projekat? Koliko se razlikuju prošlogodišnji i ovogodišnji KAMEO? Da li su očekivanja ispunjena?

Čačak je veliki grad i stvarno ima dobro pečenje i talentovane ljude i lepu reku i dužinu na svakoj reči. Ali nema kulturu kratkog filma. Zato sam odmah prihvatila poziv svojih kolega i tako smo osnovali KinoKlub KAMEO, koji je Čačku obećao film.

Prošlog leta smo bili ispunjeni neizvesnošću jer sve što je prvo, puno je i bojazni, ali su nas gosti i filmovi uverili da će festival zaživeti. Ove godine je bio proširen, pa smo gledali i voleli  filmove studenata iz celog regiona, a sledeće godine obećavamo nešto novo, npr. crveni tepih ispred Doma kulture u Čačku.

Divljenje je jedna od dražesnijih vrlina kada govorimo o umetnosti, ali i kada je reč o odnosu umetnika prema drugom umetniku. Da li postoji već napisani pozorišni komad  kojim si bila do te mere zadivljena da si poželela da je tvoj?

Komad Džeki Elfride Jelinek.

Zbog mnogo toga. Između ostalog i zbog toga što svaki put zaboli kad Džeki Kenedi Onazis izgovori da Sveta Marija dolazi u pomoć muškarcima. Drži do muškaraca. Kao i svi ljudi. Kao i ja.

Razgovor vodila: Nevena Branković

foto galerija: privatna arhiva, Nikola Marić, Milan Živković, Marko Rajnović

Najnovije