Mingl kutak arhiva

Gospodin Graversen – Toplina na severnjački način

Gospodin Graversen – Toplina na severnjački način

foto: Marie Hald/BOŠ

Devetnaesti po redu Festival evropskog dugometražnog dokumentarnog filma 7 veličanstvenih još jednom je uspeo da dokaže u kojoj meri savremeni svet vapi za ovim istraživačkim žanrom. Tajna njegovog uspeha se verovatno nalazi u umetničkoj težnji da se realnost i njena projekcija na platnu podudare u ključnim tačkama i tako postignu dvostruku efektnost. Među nekoliko sjajnih ostvarenja, svojom jednostavnošću i neposrednošću istakao se film Gospodin Graversen danskog režisera Mihaela Graversena (1980), koji je u isti mah uspeo da izazove smeh, zapitanost i razneženost među publikom (ili makar u mom redu dvorane). 

Porodična priča Graversenovih (otac Svend, majka Astrid i sin Mihael) nije jedna od onih sa reklame za deterdžent. Njihov put od bezbrižnosti  i materijalne sigurnosti  do traumatičnog sunovrata zbog sinovljeve leukemije i međusobnog udaljavanja supružnika ispripovedan je kao ispovest dveju roditeljskih strana. Režiserov neočekivani dolazak u porodičnu kuću i nedogovoreni susret sa roditeljima istog momenta povlači gledaoca u svakodnevicu starijeg bračnog para. Njihov cimerski odnos, lišen patetike i turbulencija, predstavljen je kroz dve potpuno različite rutine – Svend je pasivizirani pensioner (couch-potato vičan poslovima u dvorištu), dok je Astrid strastveni ljubitelj pasa (toliko da Svenda iritira njeno neprestano odlaženje u lokalni kinološki klub). Njihova usamljenost pod sopstvenim krovom, čiji besprekoran i sveden skandinavski enterijer već po sebi predstavlja scenografiju par ekselans, traje već tri decenije, otkad je Mihaelova bolest tektonski poremetila porodičnu stabilnost. Svendova karijera bila je na vrhuncu, Astrid su predviđali akademski uspeh, sve dok dani i noći provedeni nad bolničkom posteljom sina odjednom nisu zamenili sve dotadašnje aktivnosti. Očev alkoholizam i majčina spremnost da se sama bori sa novonastalom situacijom iznedrili su jaz koji je vreme produbljivalo. Kada je uspešno pobeđena jedna bolest, pojavila se druga,  anksioznost – Astrid ponovo preuzima zaštitničku ulogu, a otac gotovo i ne izlazi iz svog sobička. Kako bi jasnije pronikao u porodičnu prošlost, ali i u sopstveni identitet,  Mihael izvodi glavne aktere priče i dopušta im da se, svaki na svoj način, otvore pred kamerom. Ispod severnjačke uzdržanosti otkrivaju se bolne i tople istine o sebi i drugima, bez padanja u čistu retoriku i logoreju. Započinje priča o izvinjenju i opraštanju, malim iskazivanjima nežnosti i pokušajima da se nadoknadi vreme provedeno u sopstvenim mehurima samoće. Kada majka (istina, teška srca) prihvati da baci sve opsesivno sakupljane kutije sa Mihaelovim uspomenama, možemo reći da je iznedrena najveća pobeda – rasterećenje uprkos naslagama krivice iz prošlosti.

Dokumentarac poput Gospodina Graversena pokazao je na koji način četrdeset i kusur godina zajedničkog života može da se sažme u osamdeset jedan minut kvalitetne obrade. Iskren, nenametljiv i familijaran, ovaj film vraća veru publike u mogućnost hepienda, ili makar njegovog privida - možda bi gorči završetak isprovocirao horizonte očekivanja. Pa opet, svaki pesimista opravdava svoje stanovište realizmom, a znamo da, na kraju, niko nije potpuno u pravu. Život to ne zahteva od nas, a ni od umetnosti.

Autor: Uroš Mikić

Najnovije