Mingl kutak arhiva

petkom: Šta je to muzika?

petkom: Šta je to muzika?

foto: BOŠ

Dragi Bane,

Šta je to muzika? – pitao sam se dugo i uporno šetajući vidno opustelim ulicama Beograda, kada sam, iznenada, osetio ,,potrebu” na koju nisam mogao da se oglušim. Dođavola, pomislio sam! Baš ovde i sada, kada su svi lokali već uveliko zatvoreni. Gonjen vlastitim nemirom koji je sve više rastao, odlučio sam da ubrzam korak, kada se preda mnom ukazala zlatna ptica opkoračena sjajnim krugom. Znak za noćni klub. U krugu, papagaj.

– Odakle si se ti, druškane, stvorio? – izustio sam nervozno, a zatim zakoračio unutra, ne dopuštajući da me do kraja obuzme groznica nesuvislih pitanja. Obavi šta imaš, pa izađi.

U lokalu je vladala prava pustoš. Kakva rupa, promrmljao sam. Nigde ljudi, mesto je zujalo prazno. U uglu se nalazila omanja pozornica sa pompeznim reflektorima. Bright lights, big city going to my head, zvonilo mi je u glavi. Zakoračio sam dalje tražeći konobara. Nisam uspeo da ga pronađem. A onda sam je ugledao: kao neobičan znamen čije značenje nisam mogao do kraja da odgonetnem, preda mnom se ukazala blistava kugla svetlosti, koja je lebdela vazduhom.

– Aaaa!, izustio sam naglo, čineći nekoliko koraka unazad. Zatim joj pristupih i zanemeh u neverici, opčinjen njenim zracima u koje sam se nehotično zagledao.

Teško je reći o čemu sam mislio tada. Tek odjednom začuo se glas iz njenog središta, koji me je zvonko obaveštavao:

Novo, bolje! I ove večeri, samo za vas.

Isprva više začuđen stranim prisustvom u donedavno pustoj prostoriji, nisam pridavao naročitu pažnju onome što je on označavao. A onda sam se iznenada setio… Pozornica! Pogledom sam preleteo preko cele prostorije i seo za najbliži sto.

Na svakom stolu, nalazila se ukrašena saksija sa cvećem ljubičastih ramondi. Ne znam zašto, ali njihovo prisustvo me je u početku začudilo. Bilo je nečeg nelogičnog u njihovom ukazivanju na mestu kao što je ovo. Kao da to nije bio njihov modus operandi

– Gospodine, smestite se, vreme je. Počinjemo! – dozivao je glas prekorno, iako pomalo mehanički.

Pogledao sam oko sebe. Po drugi put, nikoga nije bilo. Seo sam za najbliži sto i upravio pogled u pravcu pozornice. I tek tada velikim, jarkim slovima jasno razaznao natpis Eurosong.

Eurosong?, pitao sam se. Svakako jedan od onih klubova koji dovodi strane, manje plaćene muzičare. Osetih uzbuđenje, mora da je to! U tom momentu, na pozornicu izađe mladić i predstavi se kao Džordži.  Pljunuo je u stranu i počeo:

Opet se budim, a u glavi mi je ko luna park…

Za trenutak, sve je zastalo. Hladni žmarci pojuriše manično od kičme prema gore, lepršava struja uzbuđenja rasla je čitavim telom. Bila je to najbolja pesma koju sam čuo u poslednje vreme. Bio je to – the song! Ubrzo su se hladni žmarci pretvorili u stanje opojne radosti, euforije. Nastavio sam da posmatram Džordžija. Učtivo se poklonio publici, zatim otišao.

Tada na pozornicu zakorači mladi par. Čekajte, pomislih… Zar ima još?!

– Mi smo Bojana i David, a ovo je pesma No, No, No.

Na moje iznenađenje, ruke su mi poslušno poletele gore. Nekoliko trenutaka kasnije, izvijao sam se na plesnom podijumu.

– Delirijum, eto šta je! Čudesna obmana čula, i to ni manje ni više nego muzikom… Kako je moguće da nisam ranije čuo za ovo mesto?

Uto se refren zaori prostorijom:

Neću da mi fališ, no, no, no, no

Ljubav mi podvali slobodno, no, no…

Od siline umetničkog izraza, samo nekoliko časaka kasnije, zatekao sam sebe na podu. Nekad sam pravi emotivac, njanjavac! Ali ta umetnost… Jedina koja ima snagu da ujedini narode. Svi smo mi pred njom isti, slepo obuzeti i dušom i telom.

Nakon što je nastup završio, uspeo sam da se pridignem i dočepam šanka. Otvorio sam flašicu i natočio sebi sok.

– Mmm, breskva, moja omiljena! Šta li mi donosi sledeći nastup?

– Dobro veče, moje ime je Martina, a ovo je pesma Da me voliš.

Da me voliš ja znam. Da me voliš ja znam? Da me voliš… Ja… Znam. Dok nam drugi broje kraj.

Onda sam se setio nje. Moje srce bilo je vođeno najlepšom baladom.

Da me voliš ja znam.

Da me voliš ja znam!

Suze same potekoše. Nedugo zatim, pomislio sam kako gubim razum.

Neću ti govoriti šta je dalje bilo. Uhvaćen u vrtlog emotivne razdraženosti, gledao sam nastupe koji su se živo smenjivali pred mojim očima, sve sami star-ovi, svaki nastup bolji od prethodnog! Durlanski, Yanx, Lena Kovačević, Nemanja Radošević Zorja, Chai… I tako duboko u noć. Zahvaćen nezaustavljivim bujanjem muzike, našao sam oslonac u truloj breskvi, pred čijim nogama sam, ne mogavši više da izdržim, na kraju pao. Prokleta da je i ta breskva, i đavo koji je napravio! Poslednje što pamtim bila je ona, crvenokosa zanosnog nastupa i glasa. Podsetila me na ramonde, i njihovu nelogičnost.

Sledećeg jutra, probudio sam se u bolnici. Kada sam upitao doktora za razlog mog dolaska, rekao je da su me pronašli onesvešćenog na ulici, ispred kluba koji godinama nije radio. – Doktore, a Eurosong?

– Morate da odmarate. Sve se bolje nego dobro završilo!

I eto, da si me pitao juče, poneo bih se kao prava neznalica, možda čak i ustuknuo pred sagovornikom. Ali sada znam šta je prava muzika, veruj mi.

Na kraju, zar bih te ja lagao?

Autor: Stefan Čizmić

Najnovije