Mingl kutak arhiva

Lena i crnilo

Lena i crnilo

 
  Ja volim da se tripujem oko stvari – napravila sam tri pogrešna koraka i sad sam verovatno uganula nogu, baš mene će prozvati matematičarka, jer mi je ispala sveska dok sam se pakovala za školu, sanjala sam kako se drugarica i ja cerekamo kao lude i verovatno ćemo se posvađati, ne smem da ne ponesem kišobran i po sunčanom danu, jer će se baš onda upadati kiša, dečko me nije zvao zadnjih 18 sati i verovatno me više ne voli, a povrh svega sam i mi se čini da sam trudna, jer mi se od prošlog puta malo naduo stomak.   
  Pored toga, pošto dve dobre stvari u životu nikad ne idu zajedno, ja se verovatno nikad neću ostvariti u karijeri, što povlači činjenicu da sumnjam na to da me dečko ipak voli, pa sam zbog toga srećna, makar me to u profesionalnom smislu potpuno upropastilo. S druge strane, ako ikako uspem da se ekonomski situiram, usput ću ruinirati zdravlje, pa neću moći da imam dece ili ako ih budem imala, zapostavljaću ih, jer sam se na neku foru našla posao i rešila da gradim karijeru u četrdesetim, pa će da me mrze, jer im mama (tj. ja) nikad nije kod kuće, a tata stalno dovodi neke tete da čiste kuću koja svakim danom postaje sve prljavija i prljavija. 

   Čemu mučenje? 
Najbolje je da odmah odem i da se ubijem; 
ili raskinem i nikad se više ne upustim ni u kakvu vezu; 
ili kupim kartu za voz za osamnaesti rođendan i odem u nepoznatom pravcu; 
ili pomenuta tri samo obrnutim redosledom. 
 
  Klupko misli počinje da mi se raspliće u smerovima koji se tiču toga šta će onda biti s mojim roditeljima, prijateljima i širom familijom i kako će oni podneti tu sramotu koju bih im mogla prirediti, ako ispadne da ne uspem u bilo kom od pomenutih segmenata – da ne završim faks, ne udam se, ne izrađam decu, ne postanem neka „belosvetska“, ne skončam nasilnom smrću i ne zamonašim se.  Mada, postoji mogućnost da bi mama, tata i onaj moj rođak kaluđer u slučaju ovog poslednjeg izmenjali radosne poglede i to svako iz svojih razloga – mama jer je religiozna, tata jer mu niko (ili bar niko više) neće pipnuti mezimicu, a rođak jer će češće da viđa mamu zbog koje se priča da se uopšte i zamonašio; pošto bi mogli preko veze da mi srede da upadnem baš u njegov manastir.  

  Život je surov. Međutim, možda je to i samo do naše kulture - učenja da sreća nikad ne dolazi čista i sama, nego da joj se uveč nakači nešto ljigavo i negativno. Tu je i rečenica koju ste verovatno svi imali prilike da čujete od svojih baba ili drugih slično profilisanih persona, a koje kažu: „Nemoj mnogo da se smeješ, može da se desi da plačeš posle.“ S druge strane, te iste babe su ranije uvek volele da nas gledaju kako se klinački cerekamo i da nam brišu sline kad zderemo kolena, a sad nas uče velikim životnim istinama, koje nas upućuju na to da smo previše sreće i zadovoljstva sebi u životu dopustili i da je najbolje da se saberemo na vreme, zavučemo negde i crknemo pre nego što nesreća sama dođe po nas. Šta smo time tačno postigli pojma nemam; osim da smo preduhitrili taj „bol“ koji je u njihovim očima najstrašnija stvar na svetu. Ne, one nikako ne žele da patimo. Radije bi da budemo mladi, lepi, netaknuti leševi.   

***
(tri dana kasnije)     

Stojim na ivici litice - s vetrom u prstima; s mirisom jabuka u nozdrvama i tišinom u ušima. Jabuke otud što ih volim najviše na svetu, naročito one zelene i sočne taman kako treba, pa sam malopre pojela jednu, sa sve košticama. Boli me uvo za pesticide kojima ih prskaju, umreću ja svejedno i pre nego što ti pesticidi uzmu svoj danak. Pomislih da je red da sebi priuštim jednu takvu u ovom sudbonosnom trenutku.

Kao i mnogo puta pre, osećam krv koja mi struji u jagodicama i meko bubnjanje koje dolazi iz unutrašnjosti, odande odakle se završava vidljiva ja i produžava se u nedovoljno spoznanu, zbrkanu, haotičnu mene. Vetar duva, a ja zamislim kako padam i odjednom u meni počinje da raste nekakav strah od toga koliko bi pad mogao da boli. Šta ako ne umrem odmah? Šta ako bude mnogo bolelo, a ja samo polomim sve moguće kosti i ostanem da za karmičku kaznu umirem danima.   
  Po  prvi put osećaj da bi trebalo pretvara u želju da upoznam ovu Lenu u čijem mozgu živim; jer ima ona i druge delove mozga – ne samo one kojima misli, već i one kojima oseća i voli.   

Usnila sam u letnji dan, Andriću. 
Neću skočiti.   
Idem da živim.

Autorka: Jovana Georgievski
Slika je odavde.

Najnovije