foto: David Tadić
Malo je falilo da omašim prostor. Nije to prvi put, malo-malo kad svira neki bend koji nije bio godinama prisutan ni ne gledam gde se održava svirka - samo čekiram u kalendaru taj datum, pa nek’ gori zemlja. Bio je to nastavak i završetak dugog vikenda, konačno obasjanog martovskim suncem. Veče pre je novosadskim Bulevarom praštio Vranjković, za koga svako ko je ikada pročitao bilo koji moj tekst zna koliko sam verni fan. Nije bilo šanse da to propustim, a dodatno cupkanje u mestu je nastupilo tokom nedelje, čekajući dugo isčekivani povratak Dalibora.
Prevario sam se, i to dobro sam se prevario. Ne samo da sam permutovao Barku u Bazu, već sam skroz skrenuo sa uma koliko je hladno pored vode. Logično, jer nisam zamišljao da ću biti na vodi, jer je dan podsećao na scene iz spota Deca (mi smo deca sunčevog sjaja). Blago zadihan upadam u Barku, u minut do dvanaest, taman u trenutku kada plišani momci i devojka izlaze na scenu.
Pliš je bend sa kojim delim previše toga da bi stalo u ovaj tekst, od poslovnog do stvaralačkog i muzičkog, te nije mala tajna da su se vremenom ušuškali i u moje plejliste. Ono što je novina ovog puta jeste rokada članova; umesto Drče, na gitari je ubedljivi veteran scene, Mlađa, koji je Plišu dodao ono što je meni uvek malo falilo - prljavog i izgužvanog. Šteta što su ovog puta imali tešku ulogu predgrupe, pa je i set bio kraći nego inače, naročito jer sam ubeđen da pliš i Dalibori u velikoj meri dele senzibilitet svoje publike. Posebnu pažnju skrećem na stvar za koju verujem da se zove Kolena, koja još uvek nije objavljena i za koju spremam slušaoce. Masna, zategnuta, a lepršava, tačno onako kako jedan gitarski dominantan bend treba da zvuči. Ne smem biti preterano subjektivan, pa ću ostaviti ovde novi singl pliša, izuzetno simpatičnog spota i teksta koji aludira na ono o čemu su nam Dalibori odavno govorili - sve biće u redu.
Samo magli, samo magli pripadam… Dalibori na sceni, još uvek nestvarno za sve nas. Već od te prve pesme eksponencijalno raste broj slušalaca koji se približava prostoru ispred bine, toj crnoj rupi koja uliva strah u kosti mnogima u publici. Zvuk Dalibora je proizvod zlatnih godina za srpsku andergraund scenu, godina u kojima su post-tranzicioni obrasci još uvek prevladavali. Ukinute su brojne radio stanice i krenuo je proces onoga što je Lonče iz Pop Depresije jednom prilikom okarakterisao kao “medijsko uprošćavanje”. Pritisak novih, delom provincijalaca, delom domaćih kreativaca, prešao je na internet portal Popboks, koji je postao još jedan od simbola tih godina. Međutim, pravi primer tranzicione srpske alternative jeste sudbina prostora u kojem su nastali svi albumi onoga što će kasnije postati nova srpska scena. Zgrada Bigza je tako godinama lebdela u nekakvom limbu, ispunjena silnom i kabastom opremom, bez konkretnog vlasnika i roka za iseljenje. A svi su znali da taj dan može biti i sutra.
Odmah nakon Vekova, simbola albuma Sredstva i Veštine, ređale su se pesme sa drugog albuma, Normalan život. Sećam se da sam taj album u svojim srednjoškolskim danima slušao u svom prvom automobilu, dedinoj beloj Ladi koja je jedva podržavala modernu produkciju CD-ova (čak je i radio Lola ovde treštao). Ironično, a malo i očekivano, taj album je još uvek u kaseti tog automobila, zaključan u nekoj garaži - poražavajuća je slika bele Lade (čitaj socijalizma) i Normalnog života (čitaj tranzicije?) koji zajedno trunu u garaži moje kuće. U pauzma između se videla i radost na licima Ivice, Ljube i Gagija. Više je nego jasno da su u svom ambijentu i da ste kojim slučajem zalutali na svirku, ne biste ni na trenutak pomislili da je ovo bend koji nije svirao godinama.
U jednoj takvih pauza Ivica priča jednu simpatičnu priču, gde govori o staroj garaži za probe, a čij je prostor vremenom ispunjavalo i prisustvo jedne male devojčice od tri godine. Devojčica je, jasno, sada već odrasla i na iznenađenje svih nas, na sceni se pojavila Ema iz grupe KoiKoi, benda koji je predstavnik nove, nove srpske scene (čitaj Hali Gali). Zamenivši bas za gitaru, devojčica od nekada tri godine je na par pesama spojila prostore i vreme dve scene koje su obeležile alternativnu muziku Srbije. Kakav čaroban trenutak! Niz drugih pesama ispunio je nedeljni set, za koji su članovi benda par puta naglasili da “ne znaju ko ga je sastavljao”. Razumite momke; Dalibori imaju iza sebe četiri dugosvirajuća i jedno “kratkosvirajuće” izdanje, te je dodatno impresivno setiti se svih tih pesama. No, ubeđen sam da njihovi pogledi na nas koji se tih pesama sećamo i punog grla ih pevamo, iziskuju to da je bilo itekako vredno podsetiti ih se.
Koncept bisa mi je uvek smešan - i mi, i bend, i tonac, dođavola, čak i šanker zna da će bend izaći ponovo na scenu, ali svi učestvujemo u toj uigranoj predstavi, zbog nas samih na kraju dana. Ubedljivo upečtaljiv trenutak tih poslednjih par pesama pred kraj jeste prelaz sa kultne Ti si sam u još kultniju I Wanna Be Adored. Ne pamtim da sam video takvu euforiju i radost u očima ljudi oko mene zbog malog isečka obrade britanskih gromada - sve uz pozdrave za “brata Manija”, nedavno preminulog basiste Stone Rosesa.
Poslednji se cepao Atom, dugačka, petominutna odiseja kroz Ivičinu opsesiju sa sci-fi temama. Čak sam i osetio dve suze ispod naočara, jer sam se setio dana kada sam učio da vozim onu belu Ladu, kao i svaki tinejdžer krišom, kroz šume i rastinje, a zvuci Atoma su se sudarali sa granama i šljunkom Šumadije. Čini mi se da nisam jedini koji se sinoć setio svakog prethodnog života. Normalna distribucija ljudi u publici, što bi reklI statističari, išla je u pravcu ljudi koji se nažalost u ogromnoj meri poistovećuju sa pesmama Prvomajska, Vikendi i Ne mislim. Sutra je ponedeljak i svi će ćutke na posao, ali ako ništa bez gorkog ukusa u ustima zbog protraćenog vikenda iza sebe - jer je povratak Dalibora svojervrsan praznik za sve radnike, gubitnike i sanjare.